Izaslanstva Republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine potpisala su 22. srpnja 1995. u Splitu takozvanu „Splitsku deklaraciju“. Dokument su potpisali predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, te Haris Silajdžić i Krešimir Zubak kao predstavnici oba naroda u BiH. Važan posrednik bio je turski predsjednik Sulejman Demirel, ali ključna je bila inicijativa Sjedinjenih Američkih Država, pa je činu potpisivanja bio nazočan američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith.
Time je potvrđen niz ranije potpisanih ugovora, zbog čega se taj dokument naziva Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona. Dogovorena je uspostava federacije dvaju naroda u nacionalnim i mješovitim kantonima, ali i druga važna politička rješenja za budućnost hrvatskog i bošnjačkog naroda u BiH. No nedvojbeno najvažniji dio bio je dogovor o vojnoj suradnji, navodi HRT.
Nakon nezapamćenih zločina u Srebrenici, Srbi su, zbog inertnosti međunarodne zajednice, svom silom navalili na zaštićeno područje Bihaća. Bošnjaci su neodgodivo trebali hrvatsku pomoć čije su oružane snage izrasle u moćnu silu koja je mogla donijeti preokret. Impresionirani djelovanjem združenih hrvatskih snaga u lipanjskoj operaciji Skok 2, kojom je oslobođeno cijelo livanjsko polje, bošnjačko vodstvo inzistiralo je na pokretanju daljnjih oslobodilačkih operacija, što je i obuhvaćeno potpisivanjem sporazuma u Splitu.
Tri dana nakon postignutog dogovora hrvatske snage pokrenule su operaciju Ljeto 95 kojom su munjevito oslobodile Bosansko Grahovo i Glamoč, prisilivši bosanske Srbe da dio snaga s opsade Bihaća prebace na osiguranje tog područja.
Vojna suradnja dogovorena u Splitu uskoro je doživjela vrhunac u oslobodilačkoj operaciji Oluja kada je konačno srušena paradržavna tvorevina pobunjenih hrvatskih Srba. Također sporazumom u Splitu, koji je omogućio djelovanje hrvatskih snaga na teritoriju BiH, pokrenute su daljnje oslobodilačke operacije, Maestral i Južni potez što je pak primoralo bosanske Srbe na potpisivanje mira u Daytonu.
