Na današnji dan 23. siječnja 1950. Izrael je proglasio svojim glavnim gradom Jeruzalem, najsvetije mjesto kršćanske i židovske vjere, te jedno od nekoliko svetih mjesta islama (iza Meke i Medine).
Prema rezoluciji Ujedinjenih naroda kojom je nakon Drugog svjetskog rata uspostavljena država Izrael, Jeruzalem je morao ostati pod međunarodnom upravom.
Unatoč svim poteškoćama država Izrael napokon je utemeljena 1948. god. s glavnim gradom Jeruzalemom. Takav potez nije ostao bez posljedica tako da je iste godine započeo židovsko-arapski rat zbog podjele Palestine na državu Izrael i ostatak teritorija koji je došao pod vlast Jordana. Taj rat imao je tragične posljedice za Jeruzalem ostavljajući ga podijeljenim na stari grad i arapske četvrti koje su bile pod vlašću Jordana te zapadni dio koji je pripao Izraelu.
Godine 1967. velika arapska koalicija sastavljena od njihovih stožernih država (Egipat, Jordan, Sirija, Irak) odlučuje napasti Izrael. Izrael zbog toga prvi napada Egipat (koji je bio inicijator napada na Izrael prigodom proglašenja nezavisnosti 1948. godine), te u šestodnevnom ratu Izrael doslovno vojnički razbija Egipat i arapsku koaliciju ostvarivši jednu od najvećih pobjeda moderne vojne povijesti (Izrael je imao 679 mrtvih vojnika, a arapska koalicija ukupno više od 20.000 poginulih). Izrael nakon pobjede proširuje svoj teritorij i zauzima i istočni Jeruzalem, a jeruzalemskim Arapima nudi izbor između jordanskog i izraelskog državljanstva.
Izraelsko-arpaski sukobi su i kasnije nastavljeni idućih godina.
Palestinci ne pristaju na mirovna rješenja – nastavak podjela i sukoba
Vrijedno je istaknuti da je u međunarodnoj zajednici postojala ideja i namjera da se Jeruzalem proglasi zasebnim tijelom pod međunarodnim nadzorom, Izrael je to prihvatio,no mirovne napore su odbacili Arapi i to samo iz razloga što su na taj prijedlog pristali Izraelci.
Tek 1980. godine je Knesset, parlament Izraela, donio Jeruzalemski zakon u kojem stoji da je “Jeruzalem, u cijelosti i sjedinjen, glavni grad Izraela”.
Godine 1995. bio je čak postignut sporazum o dijeljenom suverenitetu nad gradom, no uz uvjet Izraela da se legaliziraju židovska naselja na području istočnog Jeruzalema i da se ne ruše. Arapima niti to nije bilo prihvatljivo, jer nisu htjeli prisutnost židovskih naselja u istočnom Jeruzalemu već etnički čisti grad, tako da mirovni pregovori još jednom propadaju zbog Palestinaca.
Nakon propasti tih dogovora, započeta je ideja da Abu Dis, jedno od arapskih predgrađa istočnog Jeruzalema, bude novi glavni grad Palestine. Međutim, u međuvremenu su daljnja gradnja židovskih naselja i podizanje sigurnosnog koridora, tj. zida, fizički odvojili istočni Jeruzalem od Zapadne obale nastanjene većinom Arapima, čime ideja o istočnom Jeruzalemu kao glavnome gradu palestinske države postaje neprovediva.
Diplomatska ofenziva Donalda Trumpa za priznanje Jeruzalema
Američki predsjednik Donald Trump je u prosincu 2017. objavio da Sjedinjene Države priznaju Jeruzalem kao glavni grad Izraela. Svoj potez objasnio je kao zakašnjeli korak u napretku mirovnog procesa na Bliskom istoku, te Trump smatra da su predsjednici SAD-a trebali ovo davno ranije napraviti jer je neriješen status Jeruzalema tempirana bomba Bliskog istoka.
Na ovo su reagirali iz EU i arapskog svijeta, smatrajući ovaj potez SAD-a jednostranim.
Diplomatska ofenziva SAD-a za priznanje Jeruzalema kao glavnog grada počela je davati plodove: prvo je to ubrzo napravila Češka, a Australija je istu vijest objavila u prosincu 2018. godine. Najvažnija država Južne Amerike, Brazil, najavljuje uskoro otvaranje brazilskog veleposlanstva u Jeruzalema.
Na drugoj strani, Europska unija drži se mišljenja Ujedinjenih naroda da bi grad Jeruzalem trebao biti corpus separatum pod međunarodnom upravom, a istodobno bi na simboličkoj razini formalno mogao figurirati kao glavni grad obiju država, izraelske i palestinske, s time da istodobno EU prisutnost izraelske vlasti te policijskih i oružanih snaga na području istočnoga Jeruzalema tumači kao okupaciju.
Generalna skupština UN-a 2017. godine većinom glasova donijela je rezoluciju kojom traži povlačenje odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa da prizna Jeruzalem glavnim gradom Izraela.
Za rezoluciju su glas dali predstavnici 128 članica UN-a, protiv je bilo njih devet, a suzdržano je bilo 35 članica.
Povijest Jeruzalema – od Davidovog grada do procvata pod kršćanima i stagnacije pod islamom
Dok kršćani drže Jeruzalem najsvetijim mjestom zbog smrti i uskrsnuća Isusa Krista, koji je prepoznat kao očekivani Mesija Izraela i Spasitelj svijeta, Židovi drže ovaj grad svetom prijestolnicom još od kralja Davida. Njegov sin kralj Salamon sagradio je u Jeruzalemu hram u kojem su se Izraelci klanjali i molili jedinom i pravom Bogu. Na drugoj strani, muslimani smatraju Jeruzelam mjestom gdje je Muhamed odnesen na nebo.
Bogata je povijest Jeruzalema, ali osvrnut ćemo se na dio poslije 313. godine do osvajanja grada od strane muslimana.
Prijelomna godina u povijesti kršćanstva i Rimskog Carstva, pa jednako tako i Jeruzalema, bila je 313. godina obilježena carem Konstantinom i Milanskim ediktom. Nakon davanja slobode kršćanima te pokoravanja istočnih dijelova Rimskoga Carstva 324. godine, započinje razdoblje izgradnje Jeruzalema u duhu kršćanstva i povratak mnogih Židova u grad iz kojeg koji su protjerani u vrijeme drugog ustanka. Konstantin je dao sagraditi brojne velebne crkve i samostane rušeći one stare u vrlo lošem stanju.
Bizantsko kršćansko razdoblje Jeruzalema, od kraja 4. pa sve do 7. st., bilo je vrijeme napredovanja grada, najviše zbog novih prekrasnih sakralnih i drugih građevina koje su privlačile hodočasnike iz svih dijelova Rimskoga Carstva. Tako su u 5. st. kršćani bili najveća skupina u Jeruzalemu te je grad odisao duhom kršćanstva. Čak je i careva supruga Eudoksija sredinom 5. st. živjela je u gradu i sponzorirala obnovu zidina te gradnju još mnogih drugih crkava i samostana, a ujedno je i Židovima dala veće slobode.
Kršćani su dali Jeruzalemu oblik kakav ima danas
Sve je promijenila pojava islama, nove religije predvođene fanatičnim ratnicima koji su u gotovo jednoj generaciji mačem i ognjem pokorili čitav Bliski Istok i veliki dio Istočnog Rimskog carstva. Njegovo masovno ratničko širenje ostavilo je duboke tragove na svim područjima naseljenim Židovima i kršćanima. Muslimani su, slijedeći upute svog vođe Muhameda, odmah nakon njegove smrti 632. god. započeli osvajanja. Ujedinjena su arapska plemena pod vodstvom Omara, drugog Muhamedovog nasljednika, osvojila Jeruzalem u sklopu osvajanja cijele Palestine 634. godine.
Odmah po vojnom osvajanju Jeruzalema, počinju dizati džamije u gradu. Tako je druga polovina 7. st. bila vrijeme izgradnje najvažnijih džamija u Jeruzalemu među kojima se ističe Kupola nad stijenom 691. godine. Pored te džamije južnije sagrađena je još jedna važna džamija Al Aqsa 705. godine.
Otada pa nadalje, izuzev kratkotrajnog Kraljevstva Križara u 12. i 13. stoljeću, muslimani drže ovo područje. Zovu ga Haram al-Sharif – Plemenito Svetište – i smatraju ga trećim svetim mjestom Islama, odmah iza Meke i Medine. Pred kraj 15. st. pod vlašću Mamluka, egipatske dinastije, grad je počeo propadati zbog nemarnih vladara i nedostatka novaca.
Godine 1517. Turci su porazili Mamluke koji su stolovali u Kairu i preuzeli kontrolu nad Jeruzalemom. Selim I. postao je tako prvi turski vladar Sirije i Palestine, a on i njegovi nasljednici izgrađivali su grad. Kako je Osmansko Carstvo sve više ulazilo u krizu nakon Sulejmanove smrti, porezi bili sve veći, a briga za Jeruzalem sve manja. Vlast je bila koncentrirana u rukama samo nekoliko obitelji među kojima je vladala korupcija. Grad je ponovno propadao, građevine su propadale, a ulice postajale prljave i neprohodne.
Stanje se od kraja 17. pa sve do 19. st. nije puno mijenjalo, Jeruzalem je sve više propadao zbog promjenjive politike i sve veće krize Osmanskoga Carstva.
Tek se u 19. st. mijenja situacija tako da s industrijalizacijom i tehnološkim napretkom i Jeruzalem počinje mijenjati svoju sliku. Grade se nove kuće, posebice Židova koji su u velikom broju dolazili iz Rusije. Turska je uprava sagradila poštanski i telegrafski sustav te javni prijevoz. Grad se sve više širio zbog modernih zakona koji su dozvoljavali gradnju kuća strancima što se nastavilo sve do Prvoga svjetskog rata, nakon kojega je Palestina s Jeruzalemom pripala Velikoj Britaniji.
Jeruzalem je u 20. st. poprimio izgled modernog, europskog grada zbog strogih odredaba koje su Englezi nametnuli u gradnji, a isto nastavili Židovi u državi Izrael.
Sve to dokazuje koliko je Jeruzalem jedinstven grad, gdje se miješa ljudsko s božanskim i simbolički dodiruju nebo i zemlja, iako ono ljudsko i zemaljsko, zbog latentne napetosti koja dovodi i do sukoba, pokazuje svoje manje lijepo lice.
Tekst se nastavlja ispod oglasa