Kad ga je socijalistički režim izvodio na strijeljanje, blaženi Mihael Pro blagoslovio je vojnike koji će ga potom ubiti i tiho se pomolio Bogu klečeći samo pred Jedinim i Vječnim. Odbio je povez preko očiju, ne bojeći se smrti znajući kome je vjerovao. Okrenuo se prema streljačkom vodu držeći u jednoj ruci raspelo, a u drugoj krunicu. Uoči pucanja ruke je raširio, slično stavu raspetog Isusa Krista, i zamolio Boga da oprosti njegovim neprijateljima. Umro je s uzvikom na ustima „Živio Krist Kralj!“. To je bio usklik pod kojim su umirali Kristerosi – Kristovi vojnici ustali u obranu života i vjere progonjenih i ubijanih katolika Meksika.
Ljevičarska vlada Meksika je u ime napretka i ateističke države, lijepih riječi i obećanja o napretku, htjela uništiti Katoličku crkvu u Meksiku. Bilo je to u 20. stoljeću, a ne u srednjem vijeku. Ubijeno je desetine tisuća ljudi.
Djevica Marija je naša zaštitnica i branitelj kada dođe strah
Ona će pobijediti sve demone na krik “Živio Krist Kralj!” (x2)
Vojsko Kristova: Slijedimo zastavu, križ uči Božju vojsku!
Slijedimo zastavu na krik “Živio Krist Kralj!”
(himna Kristerosa)
Istina o Kristerosima dugo se tajila od strane meksičkih socijalista, ali i medijskog stroja Zapada, a tek posljednjih godina izlaze na vidjelo strahote režima koji je proganjao katolike. Kao i sve socijalističke vlade koje su progonile kršćane i ova je svoj progon opravdala kao obračun s “reakcionarnim snagama koje se protiv agrarnoj reformi”.
Igrani film ““Za veću slavu – istinita priča o Cristerosima” (glavna uloga Andy Garcia)” pridonio je širenju istine o istinitim događanjima u Meksiku koja su bila obilježena općim progonom kršćana i Crkve.
Na današnji dan sječamo se blaženog Mihaela Pro (španj. Miguel Pro) i drugih mučenika Meksika. U vrijeme kad je Mihael Pro počeo djelovati kao svećenik, u Meksiku je na vlasti bio izrazito antiklerikalan režim koji je predvodio predsjednik Plutarco Elías Calles. Uvedeni su zakoni koji su bili usmjereni protiv svećenstva i Katoličke crkve zbog kojih su mnogi svećenici i vjernici ubijeni pred nasiljem i čizmom „sekularnog terora“.
Umjesto katoličanstva – koje je za meksičke „revolucionare“ tih 1920-ih godina bilo istovjetno sa praznovjerjem, mračnjaštvom, zadrtošću, neukošću i sličnim mrskim pojavama – nudila se za široke narodne mase svojevrsna „vjera“ u državu, progres i naglašeni ateizam i odbacivanje Boga. Za pripadnike elite je „u ponudi” također bila masonska mistika, još od Napoleonovog doba dosta raširena među građanstvom. Meksička revolucija (kao „revolucionarno“ uzima se čitavo razdoblje 1910–1920. god.) je snažni položaj masonerije dodatno ojačalo – predsjednik Calles je bio mason, a sa njime i praktično cjelokupno državno vodstvo.
Zapravo je masonerija i danas u Meksiku snažna i iznimno utjecajna.
U tipičnom licemjernom teroru i nasilju protiv katolika, socijalistička vlada je označila „svećenike kao neprijatelje napretka i izazivače sukoba“, a Isusa Krista u tipičnoj ljevičarskoj jeftinoj maniri etiketirala i proglasila „najvećim socijalistom svih vremena“. Premda je Krist sam rekao da njegovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta.
Otvoreni antikatolički teror počela je vlada Plutarca Callesa provoditi donošenjem reforme kaznenog zakona 1926. godine: svećenik koji bi na bilo koji način komentirao rad državnih vlasti mogao je dobiti pet godina zatvora, nošenje svećeničke i redovničke odjeće izvan crkvenih zgrada bilo je kažnjivo oštrim globama, a krunice, križeve i svete slike nije se smjelo isticati čak ni po privatnim kućama. Država je nacionalizirala cjelokupnu imovinu Crkve. Savezne države su određivale koliko svećenika treba da bi se „zadovoljile religiozne potrebe vjernika“, te je u zemlji od petnaestak milijuna stanovnika bilo predviđeno da svega tristotinjak svećenika dobije dozvolu da služi Svetu Misu (od njih četiri i pol tisuće, što su služili Bogu i narodu u Meksiku).
Već spomenuti otac Mihael Pro je među brojnim katoličkim svećenicima koji su zbog „protuzakonitog“ dijeljenja sakramenata pogubljeni: plotun streljačkog voda primio je blaženi Pro stiščući u ruci krunicu, uz usklik „Viva Cristo Rey!“ – „Živio Krist Kralj!“. Isusovac Mihael Pro u trenutku smrti ne nosi svećeničku ili kleričku odjeću, već odjeću vodoinstaltera (postoji poznata fotografija strijeljanja). To je zato jer je sakramente građanima Ciudad de Méxica nosio kao ilegalac, oblačeći se čak kao vodoinstalater.
Peruanski književnik i nobelovac Mario Vargas Llosa još je 1990. okarakterizirao tadašnju vladavinu u Meksiku kao „potpunu diktaturu“ („la dictadura perfecta“). Njihove žrtve bili su najvećim dijelom, kao i u svim socijalističkim i komunističkim režimima, seljaci Meksika privrženi svojoj zemlji i katoličkoj vjeri. U ratu koje je povela socijalistička diktatura Meksika protiv kristerosa poginulo je 90.000 ljudi (neki povjesničari govore brojke i od 250.000 žrtava) od kojih najveći su broj vjernici katolici.
Od 4500 tisuće svećenika u Meksiku prije pobune, 1934. ostalo je u službi 334 svećenika na 15 milijuna ljudi. Većina je protjerana, zatvorena ili ubijena.
Meksička vlada i njoj skloni lijevi mediji dugo su obmanjivali javnost i svijet da se ratu radi o ljudima koji su protivnici agrarne reforme i nacionalizacije zemlje, što je tipična komunistička laž koja služi za opravdanje svojih zločina.
Crkva je veliki broj ovih mučenika uzdigla na rang oltara bilo kanonizacijom svetošću ili beatifikacijom blaženištva. Uz Mihaela Pro, jedan od najpoznatijih mučenika je 14-godišnji bl. Jose Sanchez del Rio koji pod prijetnjom smrću nije htio zanijekati Krista već je otišao tako mlad u smrt za vjeru sa poklikom „Živio Krist Kralj!“
Konstatirajući vjerolomnost meksičkih državnih vlasti, Pio XI. je ogorčenost Crkve na progone svojih vjernika i klera u Meksiku izrazio u enciklici „Acerba Animi“ iz 1932. godine. Tu se iznosi da se progoni u Meksiku ne razlikuju mnogo od „onih koji bijesne unutar nesretnih granica Rusije“ iz tog doba. Vrlo brzo dolazi i do još gorih ubijanja, nakon Rusije i Meksika, tna red je došla katolička Španjolska. Svi ti režimi koji su masovno progonili kršćane su proizvod radikalnih ljevičarskih ideologija koje u svom nukleusu nose mržnju na kršćanstvo i Krista.
Potresne scene iz igranog filma ‘For Greater Glory – the true story of Cristiada’ (uz nepoznate originalne fotografije ubijanja katolika u Meksiku)
Igrani film: “Za veću slavu – istinita priča o Cristerosima” (glavna uloga Andy Garcia)
