Feldmaršal Austro-Ugarske vojske Svetozar Borojević von Bojna rođen je u pravoslavnoj obitelji u selu Umetić kod Hrvatske Kostajnice. On je jedini Hrvat, dapače jedini ne-Nijemac, koji je dobio čin feldmaršala u Austro-Ugarskoj vojsci. Bio je legendarni zapovjednik hrvatskih i slovenskih jedinica u borbama protiv Talijana u I. svjetskom ratu. Umro je na današnji dan 1920. u Klagenfurtu.
Svetozar Borojević von Bojna se za vrijeme Prvoga svjetskog rata istaknuo nizom uspjeha u obrambenom ratovanju. Radi se o jednom od najvećih vojnih stratega rođenih na hrvatskim prostorima. Obranio je Sloveniju i primorske hrvatske krajeve od nekoliko puta brojnije talijanske vojske i ima velike zasluge što talijanska vojska nije ušla na ta područja nakon I. svjetskog rata.
Borojević – meta talijanskih i jugoslavenskih propagandista
Još od početka sukoba Borojević se našao na meti talijanskih propagandista i Jugoslavenskog odbora, čije je sjedište tada bilo u Rimu. Talijani su ga optuživali za navodne brutalnosti u ratu, dok je projugoslavenskim političarima smetala njegova odanost caru, koja mu je donijela nadimak Žuto-crni general (Schwarzgelb General).
U otvorenom pismu, Ante Trumbić ga je upitao zašto služi Nijemcima i vodi mlade Jugoslavene u smrt umjesto da im pomogne u borbi za oslobođenje. Zbog situacije u kojoj se našao uspoređivan je i s Jelačićem koji je za vrijeme mađarske revolucije također bio odan caru, iako Hrvatska od toga na kraju nije imala nikakve koristi.
Premda su među hrvatskim vojnicima na bojišnici šireni propagandni letci u kojima se Borojevića nastoji prikazati kao izdajnika, to nije narušilo njegovu popularnost. Također treba uzeti u obzir i da bi razgraničenje između Italije i Kraljevine SHS vjerojatno bilo znatno nepovoljnije za Hrvate da je talijanska vojska ranije i dublje uspjela prodrijeti na hrvatsku obalu.
Borojević i Hrvati – nepokolebljiva obrana na Soči
Ulaskom Italije u rat Borojević je 27. svibnja 1915. imenovan zapovjednikom 5. armije, a od kolovoza 1917. zapovjednikom 1. i 2. armije. Iako je general Hötzendorf predlagao povlačenje i napuštanje dijela Slovenije, koji je smatrao nepovoljnim za obranu, Borojević je inzistirao na ostanku, pouzdavajući se u borbenu motivaciju slovenskih i hrvatskih vojnika suočenih s agresijom Talijana na vlastitu zemlju. Ta odluka donijela mu je veliku popularnost među vojnicima, a svidjela se i caru Franji Josipu, te mu je dao zapovjedništvo nad bojišnicom na Soči. Uspješno je odbio jedanaest napada brojčano jačih Talijana, zbog čega su ga u Austro-Ugarskoj pozdravljali kao Viteza od Soče, dok su ga vlastiti vojnici obožavali i prozvali Naš Sveto (neki vojnici koji ga nisu voljeli zvali su ga hrvatski glavonja).
Svojom obrambenom strategijom svrstao se u red najznačajnijih vojskovođa Prvog svjetskoga rata stekavši naziv „Lav sa Soče“.
Izuzetno je cijenio disciplinu o čemu govori i u svojem pismu generalu Sarkotiću: “Kad bih imao moć, cijelom čovječanstvu bih nametnuo disciplinu i prisilio ga na zajednički rad. Vidjeli bi uspjehe koji bi morali biti stotinu puta veći od sadašnjih. Samo autoritet i disciplina mogu vezati vojnike uz njihove boje, uz njihovu dužnost. Jednako je i što se tiče čovječanstva općenito.”
Borojević – odani vojnik do posljednjeg metka
U listopadu 1918., nakon što su mađarske postrojbe napustile bojište, Borojević je reorganizirao preostale postrojbe iza Tagliamenta za završnu bitku. Kada je stigla poruka o primirju, povukao se s vojskom u Velden i ponudio caru Karlu da domaršira do Beča kako bi sa svojim vjernim postrojbama pomogao suzbiti pobunu masa. Car je, dakako, odbio tu ponudu. S konačnim porazom monarhije u studenom 1918. maršal Borojević se povukao u prosincu. Nakon rata, kao uvjereni Hrvat, odlučio je postati građanin novouspostavljene Države SHS, ali ondje nije bio dobro prihvaćen od velikosrba i Jugoslavena, pa se vratio u Austriju.
Shrvan, ubrzo je i umro, od apopleksije, u bolnici u Klagenfurtu 23. svibnja 1920. Njegovo tijelo preneseno je u Beč, gdje je pokopano na središnjem groblju, u grobu koji je platio car.
Svetozar Borojević – uvjereni Hrvat pravoslavne vjere
Svetozara Borojevića često zbog njegove pravoslavne vjere svrstavaju među Srbe. Međutim, u svojim pismima Borojević je jasno odredio svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost.
„Odredbe Narodnog vijeća o željeznicama za koje sam saznao tijekom noći u najkraćem će vremenu vojsku učiniti bespomoćnom zbog nedostatka hrane i posljedice će biti katastrofalne za južnoslavenska područja jer će horde nedisciplinirane vojske i Talijana, koji se ne mogu u ovom trenutku zaustaviti, nahrupiti preko Kranjske i Hrvatske i zato Vas molim ne kao general, ne kao posljednji sin zemlje već kao domoljub koji svoju domovinu voli isto tako kao i svaki drugi Hrvat i apeliram na domoljublje NV da se ukinu ove odredbe koje bio pretvorile vojsku u horde koje bi uništile posljednje tekovine. Neka željeznički promet bude slobodan.”
(brzojav Svetozara Borojevića Narodnom vijeću SHS, 1. studeni 1918.)
„Dragi Slavko! … Zahvaljujem Vam na pokušajima rehabilitacije. Budući da ne poznajem prilike u Hrvatskoj, prepuštam Vam sve odluke. Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata?… Srdačno, Vaš stari Boroević, feldmaršal.”
(pismo Svetozara Borojevića Slavku Kvaterniku iz 1919.)
TV kalendar o legendarnom zapovjedniku I. svjetskog rata:
