Site icon narod.hr

24. ožujka 1992. Goran Kliškić i Ivan Vuco – o hrvatskoj mladosti koja je krvlju natapala hrvatsko tlo

Foto: Thinkstock

O hrvatskoj mladosti koja je krvlju natapala hrvatsko tlo, poput Gorana Kliškića i Ivice Vuco, danas se gotovo ništa ne zna.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U Kleku su dobili zadatak obraniti most na Bistrini, ključnu točku kod Neuma, na cesti prema Stonu i Dubrovniku.

Danas se tu nalazi granični prijelaz BiH – prema jugu Hrvatske. Ovdje su se u ožujku 1992. odvijali neprekidni zajednički napadi komunističke JNA i četnika na most čijim bi padom bio odsječen jug Hrvatske.

Po buri, kiši, skliskom kamenjaru, iza vreća s pijeskom, hrvatski mladići očekivali su napad na most. Po ponoći 24. ožujka 1992. započela je eksplozija granata. Ratni roman Izudina Bečirčića Braća po oružju (Vlastita naklada; Zenica 2007.) opisuje tragičnu, tužnu i dirljivu priču požrtvovnosti i stradavanja hrvatske mladosti, žrtve za ratnog suborca i prijatelja. Priča je to o nedosanjanoj mladosti, o krvi, bolu, grču, o smrti, tuzi i suzama…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Napad je bio žestok. Granate su precizno pogađale prve položaje diverzantske postrojbe 4. gardijske brigade. U toj kiši čelika pogođen je Ivica Vuco, Izudinov prijatelj od prvog dana prijema u ZNG. Potrčali su mu u pomoć zapovjednik Goran Kliškić i Izudin Bečirčić. Ivica je bio pogođen gelerom u glavu i bio je u teškom stanju.

Još živ, ali u smrtnom času. Granate su i dalje poput kiše padale. Jedan geler ranjava Izudina u ruku. Goran i ranjeni Izudin pokušavaju izvuči Ivicu. Od sljedeće eksplozije geleri izrešetaju i Gorana, a Izudin biva odbačen snažnom eksplozijom. Dolazi k sebi i nadnaravnom snagom pokušava i uspijeva izvući Gorana, a zatim i Ivicu, do obližnjeg zaklona.

»Obojica su umrli, a ja nisam mogao da im pomoći. Ljubio sam čas Gorana, čas Vucu i preklinjao da me ne ostavljaju. Bolove koji su razdirali moje tijelo nisam više ni osjećao. Bol za prijateljima, braćom po oružju, razdirala me sto puta više. Poludio sam. Sjeo sam između njih i poželio da iskrvarim i umrem zajedno s njima. (…) Gledao sam ih. Ni Goran ni Vuco nisu više davali znakove života. Kako da objasnim svoje suze i plač i tugu. Kako, Bože dragi?!«, opisuje Bečirčić taj tragičan događaj u svojoj knjizi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U spomen na hrvatsku mladost koja je krvlju natapala hrvatsko tlo u obrani od komunističke i četničke agresije na domovinu Hrvatsku.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE
Exit mobile version