U izvješću SZUP-a od 24. prosinca 1990., u predmetu Ražnatović Željko – rezime saznanja o kontaktima sa Đokić Ratkom i vezama na području Zagreba piše sljedeće: ‘Preko izvora Službe, tokom kolovoza mjeseca ove godine, došlo se do saznanja da su Željko Ražnjatović i Ratko Đokić u izuzetno dobrim odnosima, te da je Ražnjatović poznat kao ubojica po narudžbi’. Izvor je također naveo da Ražnatović češće dolazi u Zagreb gdje odsjeda 2-3 dana u hotelu ‘Intercontinental’. Drugi odjel Centra SDS Zagreb tokom svibnja obaviješten je depešom da je osoba pod nadimkom ‘Arkan’ došla u Zagreb radi izvršenja atentata na predsjednika Tuđmana.
Ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan uhićen je u Hrvatskoj sa skupinom četnika i pripadnika SDB-a (bivša Udba) 29. studenoga 1990. u blizini Dvora na Uni, u automobilu punom oružja i četničkih simbola pod sumnjom da je organizirao pobunu Srba i huškao na rat protiv Hrvata. No, ni to nije bilo dovoljno da ostane u hrvatskom zatvoru, već je pušten na slobodu da čini zlodjela koja je poslije radio po Erdutu, Dalju, Aljmašu, Bijeljini, Prijedoru i drugdje.
Tko je za to kriv? Ke li netko iz Hrvatske i njene vlasti namjerno pustio čovjeka koji je „puno znao“? Pustio Arkana koji je radio za UDBA-u i bio egzekutor-ubojica Stjepana Đurekovića i hrvatskih emigranata? Ako nije kasno za istragu oko raketiranja Banskih dvora, nije niti za rješavanje ove sramote, jer su akteri iz vlasti 1990. još živi…
Izgredi koji su Delije izazvale na maksimirskome stadionu 13. svibnja 1990. bili su uvertira u rat. Ražnatović ne će imati zadatak samo rasplamsati šovinističke strasti i senzibilizirati „nebeski narod“ za skorašnju agresiju, nego ga i naoružati.
Željko Ražnatović neprijeporno je najčuveniji, najozloglašeniji jugokriminalac kojega se povezuje s likvidacijom Stjepana Đurekovića. Štoviše, insideri navode da je upravo on bio vođa ekipe profesionalnih ubojica. Rođen je 17. travnja 1952. u Brežicama u Sloveniji, gdje je njegov otac prosrpski Crnogorac Veljko, major JNA zrakoplovstva, zapovijedao armijskim aerodromom. Dvije godine kasnije dobio je prekomandu u Zagreb, gdje će službovati šest godina, a njegov sin završiti u Zagrebu prva dva razreda osnovne škole. Kao i veliki broj Srba i Crnogoraca iz JNA, njihovo najčešće odredište bio je Zagreb ili neki drugi hrvatski grad, posebno s obzirom na etiketu Hrvata kao mrzitelja komunizma i Jugoslavije. Tu su bili ‘stabilizirajući faktor bratstva i jednistva’, u stvari cinkaroši i prokazivači ljudi. Obitelj se potom iz Zagrebapreselila u Beograd, piše hercegovina.info
Načelnik SDBa tvrdi – Arkan i jugokriminalci su ubijali emigrante po nalogu Udbe
Dušan Stupar, bivši načelnik beogradskog centra SDB-a od 1984. do 1987. godine, na Televiziji B92 je 2009. godine, između ostalog, rekao: “I Arkan i drugi koji su bili u vezi sa saveznom službom i koji su izvršavali zadatke savezne Udbe bili su iz oficirskih obitelji i vrlo patriotski nastrojeni i oni su se i mimo službe borili tamo, u državama gdje su bili, protiv emigracije. Je li to bilo u Njemačkoj ili je to bilo u Londonu ili u Americi…
Na pitanje voditelja: “Dobro, a kada kažete određenih zadataka, to znači za ubijanje…?”, Dušan Stupar je odgovorio: “Izmedu ostalog i za to.”
Godine 1969. Arkan je zajedno s nećakom ambasadora i udbaša Vladimira Rolovića, koji je ubijen u Švedskoj nakon što je pokušao ubiti domoljuba i borca za slobodu hrvatskog naroda Miru Barešića, opljačkao prvo poslovnicu Generalturista u Zagrebu, a onda i poslovnicu Putnika u Skopju.
Ražnatović je radio za Udbu, te istodobno pljačkao i provaljivao diljem Europe kao i veliki dio kriminalaca iz Srbije, osobito u Frankfurtu i Amsterdamu. Među njima je bilo i Hrvata, koji su kasnije i danas surađivali s ‘braćom po oružju’ iz Srbije. Tu će se Arkan združiti s kriminalcima iz Srbije: Ljubom Zemuncem (bio je Hrvat Ljubomir Magaš iz Zemuna), Ašaninom, Giškom, Belim koji su također obavljali prljave poslove za komunističku tajnu službu, koja je zauzvrat štitila njihov kriminal.
Uhićen je 28. prosinca 1974. u Bruxellesu pri pokušaju pljačke banke. Dobio je 15 godina, ali je iz zatvora uspio pobjeći nakon četiri i pol. Ponovno je uhićen 24. listopada 1979. u Amsterdamu pri oružanoj pljački. Osuđen je na sedam godina, ali je 8. svibnja 1981. ponovno pobjegao iz zatvora. Nepunih mjesec dana kasnije, 5. srpnja u Frankfurtu, pao je opet tijekom pljačke. Ranjen, iz bolnice bježi već 9. srpnja. Na osnovu više tjeralica uhićen je u rutinskoj policijskoj kontroli 15. veljače 1983. u Baselu, ali je iz zatvora pobjegao već 27. travnja, dakle, tri mjeseca prije ubojstva Stjepana Đurekovića.
Nakon likvidacije Đurekovića , vraća se u Beograd, u mir i sigurnost.
Arkan prijateljuje s najvišim djelatinicima Udbe i JNA
U studenome iste godine će se razotkriti i šokirati javnost: nakon što je ranio dva ‘milicionera’ na beogradskoj ulici, pred istražnim se sucem legitimirao kao djelatnik saveznog SDB-a. Pritom je hladno ustvrdio da nije znao da su u pitanju službene osobe, pomislio je da su atentatori. Nakon dva dana pušten je iz pritvora. Kako i ne bi, kada je bio na ‘ti’ s udbašem iz Hercegovine Čolakom, Spasićem, generalom Jovom Popovićem, kućnim prijateljem svoga oca…
No to je bilo tek zatišje pred buru. Arkanu je u suton Jugoslavije povjeren novi specijalni zadatak: više ne će pustošiti po bijelome svijetu, nego preorijentirat se na – Hrvatsku.
Arkan je u dogovoru s tadašnjim srpskim ministrom policije Radmilom Bogdanovićem preuzeo vodstvo Delija, navijača Crvene Zvezde. Zvezdina tribina je uvijek bila više od navijačke tribine – poligon kriminala i politike u cilju srpske supremacije u Jugoslaviji. Tako je ostalo do danas, kao i na Partizanovom jugu. Izgred koji su Delije izazvale na maksimirskome stadionu 13. svibnja 1990. (upravo na jugoslavenski Dan bezbednosti), bio je uvertira u rat.
Ražnatović, međutim, ne će imati zadatak samo rasplamsati šovinističke strasti i senzibilizirati ‘nebeski narod’ za skorašnju agresiju nego ga i naoružati. Uhićen je u noći studenoga 1990. u Dvoru na Uni zajedno sa Zoranom Stevanovićem, Dušanom Bandićem, Ljubanom Dragosavljevićem, Milošom Kneževićem i Dušanom Carićem pod sumnjom da je pripremao oružanu pobunu Srba u Hrvatskoj. S njim je nađeno i mnoštvo dokaza: pun automobil oružja i četničkog znakovlja.
Imaju li udbaši koji su prešli na hrvatsku stranu veze s puštanjem Arkana?
U sklopu istrage protiv Arkana važnu su ulogu – ali i kontroverznu, kako će se ustanoviti, imali bivši hrvatski udbaši koji su prešli u preustrojene Službe državne sigurnost MUP-a RH, a koja će ubrzo biti preimenovana u Službu za zaštitu ustavnog poretka. Valja napomenuti da je samo 7 djelatnika SDB-a (Udba) dobilo otkaze te 1990, od njih 840, pa je njihova infiltracija u novu HDZ-ovu vlast bila velika. Dodatno im je pomoglo ozračje rata i Tuđmanova ideja pomirbe, koja je ipak nakon rata morala preći u lustraciju. Jednako tako djelomična lustracija najgorih udbaša morala je biti provedena odmah.
Ražnatović je, dakako, tijekom istrage zanijekao bilo kakvu povezanost s naoružavanjem Srba u Hrvatskoj, a tvrdnje o atentatu nazvao je besmislicom.
Ražnatović je, međutim, naznačio da bi ipak mogao štošta znati o recentnim konspirativnim akcijama Službe, posebice šefa Udbr Božidara Spasića: ‘U daljnjem raščišćavanju sa Ražnjatović Željkom zvanim ‘Arkan’, došli smo do podataka da je bio u prijateljskim kontaktima sa radnikom SSUP-a Spasić Božom. Spasića je obavijestio o svom poznanstvu sa Bandić Dušanom, o prikupljanju materijalne pomoći, o Bandićevoj tvrdnji da postoji Velebitski korpus sa 30 000 četnika itd. (…). Spasić navodno dolazi kod njega u lokal, gdje ga je Ražnatović čašćavao, posuđivao mu izvjesne sume novca, posuđivao zlatni sat ‘Rolex’ i izmjenjivali su razno oružje. Navodno mu se Spasić hvalio da je u dobrim odnosima sa Kertes Mihaljom s kojim je odlazio na ručkove’.
I čini se da je Arkanova skrivena poruka o tome da „puno toga zna“ pala na plodno tlo: osuđen je na 12 mjeseci zatvora tek zbog ilegalnog posjedovanja oružja. Budući da je bio optužen za beznačajne stvari konzumirao je zakonsko pravo da se do pravomoćnosti presude brani sa slobode. Ražnatović je 14. lipnja 1991. pušten iz pritvora, iskoristivši taj trenutak da pobjegne iz Hrvatske.
Slučajno? Ne! To je djelo jugoslavenske Udbe infiltrirane u novu, mladu hrvatsku vlast!
Da se radilo o aranžmanu, potvrdit će i Spasić: ‘Arkanovo hapšenje u Zagrebu bilo je neprijatno pre svega zbog toga što su ustaše držale u zatvoru jednog pravog srpskog patriotu i sve procene su govorile da mu je život ugrožen. Srećom, svi konci naše zajedničke Službe nisu bili pokidani, pa smo uspeli nekako Arkana da izvučemo iz zatvora’.(Božidar Spasić: Dosije Spasić – Lasica koja govori; Knjiga-komerc, BG, 2000.)
Konce zajedničke Službe apostrofira i Marko Lopušina: ‘Toj razmeni doprineo je najviše Zoran Savičević, bivši načelnik Uprave za emigraciju savezne tajne službe, koji je ilegalno čak pet puta bio u Zagrebu da ubedi svog bivšeg šefa Zdravka Mustača, savetnika za bezbednost dr. Franje Tuđmana, da pusti Željka Ražnatovića’. (Marko Lopušina: Ubice u ime države, Prometej, Novi Sad, 2012.).
Marko Lopušina je izdao i knjigu “Udba – ubij bližnjeg svog”.
Ubrzo nakon puštanja, u maniri krvoločnog psa puštenog s lanca, Arkan se vraća u Hrvatsku sa svojim odredom kako bi im održao obuku. Dio “obuke” sastojao se u ubijanju hrvatskih civila po Aljmašu, Dalju i Erdutu. Tko je bio Arkan i kakva je zlodjela počinio, uglavnom je poznato. Ostaje samo bolna činjenica da je bio osuđen na zatvor. Da je, kao pripadnik srpske paravojne farmacije uhićen u Hrvatskoj, odležao tu kaznu, hrvatskih bi žrtava bilo manje.
I danas se postavlja pitanje: tko je donio i zašto suludu odluku puštanja ovakvog prvoklasnog kriminalca i udbinog ubojice? Čovjeka koji je dolaskom rata “došao na svoje” čineći sa svojom postrojbom najogavnija zlodjela po Hrvatskoj i BiH.
Nije li vrijeme da se povede istraga i o ‘slučaju Arkan’ i da javnost dozna tko je imao prste u ovom slučaju?
