Vrhbosanski nadbiskup Stadler je razmišljao o sudbini hrvatskih zemalja, a najviše mu je na srcu bila sudbina njegove Bosne i Hercegovine. On piše u listopadu 1915. zagrebačkom nadbiskupu: “Približava se vrijeme, kada će se valjda de nobis sine nobis (o nama bez nas) odlučivati. Dao Gospodin, da se sve hrvatske zemlje, kamo i Bosna i Hercegovina spadaju, u jedno tijelo pod habsburškom kućom sjedine, ili, ako to nikako nije moguće, da se bar Bosna i Hercegovina sjedine sa maticom zemljom hrvatskom onakvom
kakva jest; jer bi se u tom slučaju nagodba bez sumnje preinačila na bolje i proširila.”

Sarajevski je nadbiskup zamjerao hrvatskim političarima, kao i dijelu katolika jugoslavenske orijentacije, jer su novom politikom jugoslavenskog smjera nepotrebno žrtvovali hrvatske interese za volju srpske politike.

Jedan od najsudbonosnijih časova recentne hrvatske zbilje je ulazak hrvatskoga naroda u južnoslavensku zajednicu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije preimenovanu u Jugoslavija. O toj temi je nedavno progovorio ugledni hrvatski intelektualac i saborski zastupnik dr. Zlatko Hasanbegović rekavši: „Zato svaka rasprava u uzrocima jugoslavenske države 1918. te činjenice da na ruševinama Habsburške Monarhije nije stvorena hrvatska država mora poći od činjenice da 1918. niti jedna relevantna hrvatska političko-stranačka struja, uz iznimku krhotina tzv. frankovačka Stranke prava, amputirane iz jugoslavenstvujućeg Narodnog vijeća u Zagrebu, niti jedna hrvatska kultuno-nacionalna, intelektualna ili duhovna struja u društvenoj eliti, neovisno o stvarnom narodnom raspoloženju, uključujući i Katoličku crkvu i katoličku inteligenciju, zapravo nije niti željela hrvatsko državno rješenje i obnovu potpuno neovisne hrvatske države. Sve u duhu one Supilove iz 1914. – “Ili Jugoslavija ili ništa“.“

Dr. sc. Zlatko Hasanbegović: 100 godina Jugoslavije — 100 godina gušenja Hrvatske

Gotovo i nije poznato da su dijelovi Katoličke crkve mnogo pridonijeli ostvarenju te, danas to vidimo, tragične zamisli. Bili su to upravo najaktivniji dijelovi katoličkog laikata i svećenstva, koji su, priklanjajući se ideologiji jugoslavenstva, zdušno poradili na ostvarenju ideologijski zadanoga cilja. (Jure Krišto, Katoličko priklanjanje ideologiji jugoslavenstva, vidi ovdje)

Katoličke grupacije i jugoslavenska ideju (ideologija)

Svojstvo je pak ideologije da se bori za svoje ciljeve bez obzira na stvarnost. Tako je bilo i s pojedinim katoličkim grupacijama. Zapravo, dio katolika koji je prigrlio ideologiju jugoslavenstva i sve njezine popratne opterećenosti izrastao je iz Hrvatskoga katoličkog pokreta (HKP), angažiranih mladih katolika okupljenih oko ideja krčkoga biskupa Antuna Mahnića o preporodu hrvatskoga društva na katoličkim principima.

Potrebno je odmah naglasiti da se ta grupacija ne može izjednačiti s Katoličkom crkvom, jer je bilo i drugih grupacija koje su se snažno opirale ideologiji jugoslavenstva.

“Jugoslavenstvujući” dio, međutim, izišao je kao “pobjednik”, jer je bio sastavnica sveopćeg zanesenjaštva (jugoslavenstvom op.)kojim je bio natopljen hrvatski kulturno-politički prostor u vrijeme prije Prvog svjetskog rata (slično kao danas idejama neoglobalizma i popratnih odeologija op.).

Karakteristično, na prvom je mjestu »mišljenje o narodnom jedinstvu Hrvata, Srba i Slovenaca, u koje bi pristupili i Bugari«. Usporedo s tim, hrvatski su katolički aktivisti „svim oduševljenjem“ prihvatili ideju „unije i ćirilo-metodske misli“. U te dvije pretpostavke vrlo se dobro uklapa i treća o svjesnom izbjegavanju antagoniziranja liberalaca koji su tada dominirali političkim i kulturnim prostorom Europe.

 

Prvi balkanski rat i širenje Srbije – prodor zanesenjaštva jugoslavenstvom

Premda je utjecaj južnoslavenske (jugosalvenske) ideje, čak i na razini ideologije postojao i prije balkanskih ratova, jačanju jugoslavenskih ideja u Hrvata pridonose srpske pobjede u balkanskim ratovima nad posrnulom Turskom, koje veličaju slavenstvo odnosno srpstvo.

Prvi balkanski rat (1912/13) pobudio je slobodarske težnje i među Hrvatima, a Srbiju je učinio još zanimljivijom saveznicom te ojačao ideju o potrebi jedinstva s tom zemljom. Sve je više onih koji smatraju da se hrvatsko pitanje može riješiti jedino ujedinjenjem u jedinstvenu državu, a preko toga i naciju s drugim Južnim Slavenima.

Valja istaknuti da se u početku većina hrvatskoga katoličkoga klera protivila politici jugoslavenstva, a bilo je i onih koji su je oštro kritizirali. Riječ je ponajprije o svećenicima koji su se priklanjali pravaškoj politici Josipa Franka. Ni istarski katolički kler nije prihvatio politiku „novoga kursa“, jer su istarski Talijani zahtijevali talijansko obilježje Istre, što istarski Hrvati nakon stoljetnih borbi za narodni jezik nisu mogli prihvatiti.

Smrt nadbiskupa Posilovića 26. travnja 1914. promaknula je Bauera od nadbiskupa koadjutora u čast nadbiskupa. Njegovo višednevno putovanje u Beč radi prisege bilo je prekinuto viješću koja ga je prenerazila — da su u Sarajevu ubijeni nadvojvoda Franjo Ferdinand i supruga mu vojvotkinja Hohenberg. U brzojavnoj obavijesti ban mu je, medu inim, priopćio „da su ubojice Srbi“.

Poslije protusrpskih demonstracija u Zagrebu 27. srpnja, u kojima su „Ivica Frank, Sachs, Kršnjavi i slični ljudi“ poveli masu na paljenje Srpske škole, zgrade Sokola, trgovine Nikolić i drugih objekata, 28. srpnja Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji.

 

Dileme hrvatskih katolika u suton Austro-Ugarske

Pod dojmom početka rata, ban se bavio mišlju kako će poslije rata „morati absolutno ukinuti sve autonomne srpske škole, koje su leglo njihove propagande“. Prilike su se, međutim, razvijale u sasvim drugom smjeru. Kompleksnost političke situacije ogledala se u razilaženju visokih katoličkih predstavnika glede sređivanja situacije u Monarhiji, osobito na njezinu jugu. Dok je na jednom od objeda u nadbiskupskom dvoru, 15. kolovoza 1914., nadbiskup Bauer Izražavao povjerenje u bana i njegovu sposobnost da “nam sjedini Dalmaciju i Bosnu, pa makar to bilo na osnovu nagodbe”, vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, često u društvu s uglednim frankovcima (pravašima), napao je Koaliciju, “a u nebo dizao Frankovu politlku”.

Biskup krčki Mahnić, pak, sa svojim mladim i agilnim ljudima oko Riječkih novina, ciljao je na jedinstvenu državu južnih Slavena u sastavu Monarhije. Nije vjerojatno ni pretpostavljao da ima simpatizera i u samom dvoru zagrebačkog nadbiskupa u osobi voditelja nadbiskupova „Dnevnika“, dr. Svetozara Rittiga.

Ta tri crkvena prelat a označila su u kontekstu jednoga objeda dileme hrvatskih katolika u suton Austro-Ugarske Monarhije.

Začudo, ideje vodiIje hrvatskih katolika neće postati one koje je zastupao zagrebački nadbiskup, usprkos velikom utjecaju njegova položaja, ni sarajevski nadbiskup, usprkos prosvjetno-graditeljskim i političkim uspjesima, nego one koje je zastupao biskup male siromašne biskupije.

Biskup Mahnić , pak, imao je na svojoj strani svjetske događaje i agilnu mladost.

 

“Novine” – najčitajniji dnevnik u Zagrebu pod okriljem katolika promovira jugoslavenstvo

Potkraj kolovoza 1914. Riječke novine bile su zabranjene zbog njihova “protuastrijskog i slavenskog smjera”.To nije smelo biskupa Mahnića ni njegova dva okretna Bosanca, Rudolfa Eckerta i P. Rogulju; već su 8. rujna 1914. izišli s prvim brojem dnevnika Novine u Zagrebu. U uvodnom programatskom članku list se predstavio kao list “demokrata katoličkog uvjerenja”, iako je donošenje crkvenih vijesti jedino obilježje njihova katoliciteta. Novi katolički dnevnik nastavio je u duhu ideologije jugoslavenstva,
iako još u umjerenoj formi; postupno će prelaziti u vode integralnog jugoslavenstva. To ne treba čuditi, jer je gotovo od početka uredništvo zagrebačkog dnevnika bilo u rukama P. Rogulje  (uređivao je Riječke novine (1913–14), Novine (1914–16) i Narodnu politiku (1919), u kojima se izjašnjavao za jugoslavensku orijentaciju hrvatskog katoličkog pokreta op.) autora čuvenog članka “Pred zoru”, a nakon dvije godine preuzeo ga je grkokatolički svećenik Janko Šimrak.

Očekivano, frankovačka Hrvatska stranka prava, putem svoga organa Hrvatska, optužila je uredništvo Novina da služi slobodnozidarskim i velikosrpskim interesima, a neki ljudi iz Mahnićevog HKP-a pravaških usmjerenja, primjerice M. Manjarić, krivili su ga zbog navodnih nekatoličkih elemenata.

Istovremeno, u svibnju 1915. osnovan je u Londonu Jugoslavenski odbor. U Antofagastl
(Čile) među Hrvatima osnovana je Jugoslavenska narodna odbrana. Obje te organizacije zalagale su se za sjedinjenje južnih Slavena u jednu državu.

 

Sarajevski nadbiskup Josip Stadler podržava ideju hrvatske državnosti i pravaše

Biskup Stadler je također razmišljao o sudbini hrvatskih zemalja, a najviše mu je na srcu bila sudbina njegove Bosne i Hercegovine. On piše u listopadu 1915.
zagrebačkom nadbiskupu: “Približava se vrijeme, kada će se valjda de nobis sine nobis [o nama bez nas] odlučivati. Dao Gospodin, da se sve hrvatske zemlje, kamo i Bosna i Hercegovina spadaju, u jedno tijelo pod habsburškom kućom sjedine, ili, ako to nikako nije moguće, da se bar Bosna i Hercegovina sjedine sa maticom zemljom hrvatskom onakvom kakva jest; jer bi se u tom slučaju nagodba bez sumnje preinačila na bolje i proširila.”

Stadler je uviđao da su na sceni snage koje će bez njega i njegovih sumišljenika
odlučivati o sudbini hrvatskog naroda. Neizvjesno je je li znao kako se dio tih snaga nalazi u srcu najaktivnijeg dijela hrvatskog katolicizma. One su ipak nastupale odlučno i bezobzirno, prihvaćajući ideologiju dragu njihovim “svjetovnim” kolegama, ideologiju jugoslavenstva. Cijena priklanjanja hrvatskih katoličkih aktivista jugoslavenskoj ideologij nije bila samo žrtvovanje katoličkih nazora na svijet, nego i nacionalnog identiteta. Roguljin članak, čiji je cilj propagiranje ideologije južnoslavenstva, jasno svjedoči o spremnosti dijela katoličke mladeži na prihvaćanje ideologije ostatka hrvatske mladeži koja, pod utjecajem velikosrpske stefanovićkaradžićevske ideologije “Srbi svi i svuda”, odriče
hrvatskome narodu samobitnost i vraća je na razinu plemena. Rogulja piše: “Možda bi bila još najbliža istini ta teorija: nijesmo uopće narod nego skup srodnih i silno izmiješanih plemena, koja se međusobno bore za hegemoniju.” (značajna grana ideje jugoslavenstva koja se proteže do današnjih dana op.)

Katolički kler Bosne i Hercegovine također je bio podijeljen. Nadbiskup Josip Stadler i njegov krug podupirali su pravašku politiku, jer su u unitarističkoj politici „novoga kursa“ vidjeli put koji bosanskohercegovačke Hrvate može voditi jedino u propast. Sarajevski je nadbiskup zamjerao hrvatskim političarima jer su novom politikom nepotrebno žrtvovali hrvatske interese za volju srpske politike. U sukobu s nadbiskupom Stadlerom zbog podjele župa dio franjevaca u Bosni bio je okrenut prema Srbiji, što se može iščitati i iz naslova franjevačkog lista – Glasnik jugoslavenskih franjevaca. Suprotno od bosanskoga glasila, list hercegovačkih franjevaca, mostarski Osvit, zastupa Stadlerovo stajalište o političkom rješenju Bosne i Hercegovine.

Razočaran izjavama Frana Supila, koji je 1907. u Saboru rekao da je „bolje da Bosna pripadne Srbiji, ako ne može Hrvatskoj, nego da pripadne tuđincima“ nadbiskup Stadler, koji se u to vrijeme zauzimao za pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj pod pokroviteljstvom Austrije, drži da je za Hrvatsku i Hrvate uvijek korisnije povezivanje s Bečom nego s Mađarima i Srbima.

 

Jugoslavenska ideja pod plaštem ekumenske ideje ‘kršćanskog sjedinjenja’

Svjesni predubokoga jaza koji postoji između katoličkih Hrvata i Slovenaca, s jedne strane, i pravoslavnih Srba, s druge strane, Rogulja i njegov sugovornik, bosanski sugrađannin Rudolf Eckert, posežu za još jednom ideološkom smicalicom: kršćanskim sjedinjenjem.  Oni, očito, nisu bili svjesni pogubnosti lošeg sjemena što ga posljaše, ali su ostavili generacijama poslije njih brati njegove crne plodove i iskorijeniti biljku koja guši narodni životni prostor.

Ovdje je prepoznatljiv utjecaj predsjednika seniora Janka Šimraka, grkokatoličkog svećenika, koji je već prije (1913.) na ljubljanskom hrvatsko-slovenskom katoličkom kongresu pledirao za odlučnu ulogu svoje vjerske zajednice u misiji crkvenoga sjedinjenja pravoslavnog stanovništva u hrvatskim zemljama s Katoličkom crkvom. Šimrakov je politički utjecaj porastao kad je 1916. preuzeo uređivanje dnevnika Novine. Ne samo da je list nastavio uređivati u duh u južnoslavenstva, nego se ubrzo angažirao na tajnom usmjerivanju hrvatske politike. Kao i njegov suradnik i sumišljenik Svetozar Rittig, župnik sv. Blaža u Zagrebu, Šimrak se vodio jasnim ideološkim “istinama”.

Kako je bitna sastavnica nove ideologije kojoj su se neki katolički krugovi počeli priklanjati hrvatsko-srpsko jedinstvo, treba zabilježiti da je otpor novom shvaćanju narodnih interesa i uloge katolicizma u hrvatskom na rodu dolazio u perifernim hrvatskim krajevima, u području s većom koncentracijom pravoslavno-srpskog stanovništva , istočne Slavonije (Osijek i Đakovo) i Bosne i Hercegovine (Sarajevo).

 

Deklaracija o ujedinjenju Južnih Slavena – jedini se javno ogradio javno Stadler

Predzadnjeg dana mjeseca svibnja 1917. u Zagrebu je donesena Svibanjska deklaracija u kojoj se ističe da „potpisani narodni zastupnici u Jugoslavenskom klubu udruženi, zahtijevaju ujedinjenje sviju zemalja u Monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno, od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo, pod žezlom Habsburško-Lotarinške dinastije, te će se svom snagom zauzimati za ostvarenje ovoga zahtjeva svoga jednog te istog naroda“.

Tu je deklaraciju velikodušno prihvatio hrvatski episkopat, sa zagrebačkim nadbiskupom dr. Antunom Bauerom i krčkim biskupom Antunom Mahnićem.

Seniorat Hrvatskoga katoličkog pokreta istu je ideologiju južnoslavenstva prihvatio još 1912. godine. Od spomenute se deklaracije javno ogradio tek vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler s još pedesetak sarajevskih uglednika, što je posebno oneraspoložilo zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera i ostale prijatelje deklaracije. Naime, vrhbosanski je nadbiskup u deklaraciji vidio opasnost za katolicizam zbog mogućnosti utapanja u pravoslavlju, a smetalo mu je i to što se Hrvati odriču svojeg suvereniteta u korist Srba.

Stadler je u Svibanjskoj deklaraciji vidio trostruku opasnost: za katolicizam, za hrvatstvo i za Monarhiju , vjerojatno i u takvom redoslijedu.
Katolištvo je u opasnosti zbog mogućnosti utapanja u pravoslavlju; hrvatstvo zbog činjenice da se Hrvati odriču svoga suvereniteta u korist Srba ; i Monarhija što bi tim programom mogla nestati.

Valja isktanuti, da je nasuprot Stadleru i njegovim prstašama, i bosanska i hercegovačka provincija franjevaca poduprla Svibanjsku deklaraciju koja podupire ujedinjnje Južnih Slavena. Dvadeset i jedan član Bosne Srebrne stavio je svoju potpor u Jugoslavenskom klubu u Beču od 21 . prosinca 1917 . u povijesni kontekst. Podsjećajući da su se bosanski franjevci uvijek zalagali za narodne interese Hrvata , uključujući i sjedinjenje Bosne i Hercegovine s braćom “s onu stranu Save” , sada su oduševljeni da se ponovo raspalio “stari i prirodni žar”, “prirodni zahtjev”,
sjedinjenje južnih Slavena. Hercegovački franjevci u svojoj Izjavi krajem 1917., zalažući se za ravnopravnost naroda u Mo narhiji, “svim srcem” podupiru Svibanjsk u deklaraciju o ujedinjenju Južnih Slavena.

Razlika između Stadlera i njemu suprotstavljenih franjevaca i drugih predstavnika klera očita je.

Dok Stadlerovi protivnici podupiru ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca u jedinstvenu državu pod okriljem Habsburgovaca , što je sadržaj Svibanjske deklaracije , on se, ne izlazeći iz okvira protektorata Habsburgovaca, zalaze isključivo za jedinstvo hrvatskih zemalja, prepuštajući sudbinu Srba njima samima. Od svih grupacija koje su se smatrale pozvanima izići s kakvom izjavom ili deklaracijom, Stadlerov je krug bio najmanji. Stadler je mogao računati na jedan broj uglednih katoličkih svećenika zagrebačke nadbiskupije, uključujući i pomoćnoga biskupa Langa; oni su izišli s Izjavom o povjerenju nadbiskupu Stadleru.

 

Raspad Austro-Ugarske i ideje o jednom jugoslavenskom narodu

Hrvatski sabor 29. listopada 1918. donosi odluku o razrješenju svih državnopravnih veza između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Austro-Ugarskom i pristupanju Hrvatske Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, u koju bi ušle Bosna i Hercegovina i Vojvodina, s tim da se Narodnom vijeću priznaje vrhovna vlast.

Hrvatski su biskupi svojim pismenim potporama Narodnom vijeću poticali svoje svećenstvo da to isto učini. U svojoj okružnici kleru zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer govori o jednom jugoslavenskom narodu, ističući da će nova država biti “ujedinjena i slobodna jugoslavenska država Slovenaca, Hrvata i Srba”. Narodnom vijeću je još prethodnoga dana pismenu potporu uputio i splitski biskup Juraj Carić, dok senjski biskup Josip Marušić u posebnoj okružnici nadbiskupa dr. Antuna Bauera naziva »jugoslavenskim metropolitom zagrebačke nadbiskupije«.

Potporu Narodnom vijeću uputio je 12. 11. 1918. i nadbiskup Stadler s nadom da će Narodno vijeće zadržati vlast dok se ne provedu izbori za ustavotvornu skupštinu koja će donijeti odluku o obliku jugoslavenske države, tj. hoće li ona biti monarhija ili republika.

Novoustrojena državna tvorevina nije trajala ni mjesec dana, jer je u noći s 23. na 24. studenoga 1918. Narodno vijeće u Zagrebu zaključilo ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom. Stjepan Radić je na toj noćnoj saborskoj sjednici, u kojoj je oštro napao centralizam zauzimajući se za priznanje hrvatske državnosti, podsjetio prisutne: 2Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte u nepoznato kao guske u maglu”, ali kao da nitko nije ozbiljno shvatio Radićeve riječi.

Podsjećamo da je među članovima Narodnog vijeća bilo i pripadnika katoličkoga klera. Narodnom vijeću predsjedao je slovenski katolički svećenik Anton Korošec (1872–1940), kasniji ministar u više jugoslavenskih vlada, dr. Janko Šimrak (1883–1946), profesor istočnog bogoslovlja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, urednik katoličkog dnevnika Hrvatska straža i kasniji vladika križevački, Stanko Banić (1886–1932), vojni kapelan u Beogradu.

Delegacija Narodnog vijeća 1. prosinca 1918. potpisala je akt o ujedinjenju u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Valja podsjetiti da je “Jugoslavenski katolički episkopat” poslao Okružnicu podrške ujedinjenja u kojoj vrlo emotivno podsjeća kler da je »glavna stvar ujedinjenje i sloboda naša, a u tom smo, hvala Bogu, svi složni«.

 

Utjecajni svećenik dr. Svetozar Rittig i njegova uloga u jugoslavenskoj ideji

Delegacija Narodnog vijeća 1. 12. 1918. u Beogradu potpisuje ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom pod dinastijom Karađorđevića. U isto vrijeme zagrebački svećenik i unitarist dr. Svetozar Rittig, utjecajni voditelj nadbiskupova Dnevnika traži od nadbiskupa dr. Antuna Bauera da se u zagrebačkoj prvostolnici održi svečani »Te Deum« uz pjevanje srpske himne »Bože pravde«, što je učinjeno 5. prosinca 1918. U tom je času zagrebačka prvostolnica bila potpuno prazna, čime je hrvatski katolički narod jasno pokazao da je prevaren i da nema zbog čega zahvaljivati.

Istoga dana, tj. 5. prosinca 1918., u Zagrebu je počinjen neviđeni zločin nad hrvatskim vojnicima koji su demonstrirali protiv ujedinjenja. Rezultat zločina je 15 ubijenih i više desetaka ranjenih vojnika povratnika s različitih bojišta Prvoga svjetskog rata. Takvi i slični događaji bili su, čini se, novoj vlasti potrebni da upokori Hrvatsku, dok u Hrvata malo-pomalo dolazi do otrježnjavanja.

Valja istaknuti da je Svetozar Rittig bio, čak i nakon strašnog iskustva Hrvata u prvoj Jugoslaviji, jedan od rijetkih katoličkih svećenika koji se aktivno uključio u partizanski pokret. Kao zaljubljenik u jugoslavensku ideju zanemario je ideološko neslaganje s Komunističkom partijom dajući prednost ostvarenju svoga sna o jugoslavenskoj državi. Komunistička vlast njime se koristila da bi javnosti pokazala da nije protiv vjere dok je s druge strane sustavno gušila vjerske slobode. Rittig je u komunističkoj vladi Hrvatske obnašao dužnost ministra bez lisnice i predsjednika Komisije za vjerske poslove. Uvjeren u suživot komunističke vlasti i vjerskih zajednica uporno je radio na sređivanju crkveno-državnih odnosa. Iako u tom svom radu nije imao uspjeha te je bio svjedokom obračuna Partije s Katoličkom crkvom, nije se odlučio na odlučniji prosvjed protiv takve politike te je ostao u vlasti sve dok se ta vlast nije odrekla njegovih usluga kada je došla do spoznaje da Rittig nije osoba u koju crkvene vlasti imaju povjerenja te da kao takav nije podobna osoba za posredovanje u crkvenodržavnim odnosima.

 

Ulazak u Jugoslaviju vrlo brzo je mnoge otrijeznio glede romantičarskih ili političko-pragmatičnih ideja glede jugoslavenstva, te vrlo mali broj katolika ostaje vezan uz ideju jugoslavenstva. Odricanje od ideje jugoslavenstva postala je ideja vodilja u hrvatskom katoličkom puku i svećenstvu osobito nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradu.

 

 

*Josip Stadler (Slavonski Brod, 24. siječnja 1843. – Sarajevo, 8. prosinca 1918.), hrvatski svećenik, vrhbosanski nadbiskup, utemeljitelj Družbe sestara služavki Malog Isusa, kandidat za  blaženika u stausu Sluge Božjeg.

Papa Lav XIII. imenovao ga je 1881. vrhobosanskim nadbiskupom u Sarajevu. Djelovao je na vjerskom, prosvjetnom, kulturnom i nacionalnom polju. Dao je sagraditi katedralu Srca Isusova u Sarajevu, bogoslovno sjemenište s crkvom sv. Ćirila i Metoda, kaptol i nadbiskupski dvor. U Travniku je podigao gimnaziju i sjemenište. Dao je sagraditi mnogo crkvi i ženskih samostana. Utemeljio je Družbu sestara služavki Malog Isusa, sa svrhom da se skrbe za siromašnu i napuštenu djecu, za starije osobe i siromahe. Osnovao je sirotišta „Betlehem“ i „Egipat“ za djecu i starački dom. Bio je iskreno pobožan i rado je molio. Posebno je štovao Srce Isusovo, kojem je posvetio nadbiskupiju. Bio je i veliki štovatelj Blažene Djevice Marije i sv. Josipa.

Umro je u Sarajevu u 75. godini života na blagdan Bezgrješnog začeća, 8. prosinca 1918. Njegov nasljednik je postao Ivan Šarić. Pokopan je u sarajevskoj katedrali. Na njegovu grobu, molio je papa Ivan Pavao II., 12. travnja 1997. prigodom posjeta Bosni i Hercegovini. Pokrenut je postupak da se proglasi blaženim u Sarajevu 20. lipnja 2002. godine

 

Izvori:

*„Katoličko priklanjanje ideologiji jugoslavenstva“, Jure Krišto, Institut  za suvremenu povijest, cijeli tekst je ovdje

*„Crkva katolička u Hrvata i nadnacionalno Austro-Ugarsko Carstvo“, Franjo Šanjek, cijeli tekst je ovdje

* Slom politike katoličkog jugoslavenstva, Zlatko Matijević

Tekst se nastavlja ispod oglasa