Četnici iz Crne Gore, koji su regrutirani iz redova bjelaša, redovito prelaze na teritorij države NDH. U siječnju 1943. prelaze u velikom broju u istočni dio NDH gdje čine monstruozne zločine poznate pod imenom tzv. “februarski pokolji”.
Pobunu i ustanak u Crnoj Gori 1941. vodili su većim dijelom komunisti, i to nakon napada Njemačke na SSSR, slično kao i u Hrvatskoj. No, zaboravlja se da su se ustanku sudjelovali i u velikom broju i četnici, (filo)Srbi iz Crne Gore koji su poznati kao bjelaši. Motiv pobune za bjelaše bio je državnost Crne Gore nastale raspadom Jugoslavije 1941. godine i odvajanje Crne Gore kao države od Srbije. Zanimljivo je da je bjelaše u oružanom ustanku podupirala Komunistička partija Crne Gore, te obrnuto su četnici pomagali komuniste u prvoj fazi rata.
Situacija na prostoru istoka NDH (istočna Bosna i istočna Hercegovna) te slabe institucije vlasti NDH, dva ključna razloga uspješnosti oružane pobune već 1941. godine bila su velike zalihe oružja kod pučanstva srpskoga etničkog podrijetla, koje je podijeljeno Srbima od raspale vojske Jugoslavije kao i 1991., te blizina Srbije (tzv. Užička republika) i Crne Gore u kojima je također došlo do pobune.
Oružani ustanak u Crnoj Gori – četnici iz redova bjelaša i komunisti
U Crnoj Gori pobuna je od svojega početka imala masovan karakter, te je bila prouzročena time što je Crna Gora proglasila državnu samostalnost pod nadzorom Italije i tako se u političkome smislu odvojila od Srbije. Oružana pobuna u Crnoj Gori bila je vođena od dijela stanovništva koje se protivilo odvajanju Crne Gore od Srbije, odnosno tzv. bjelaša, protiv kojih su bili zagovornici crnogorske samostalnosti, odnosno tzv. zelenaši.
Pobunjeničkim snagama u Crnoj Gori postupne su se pridruživale mjesne organizacije KPJ, koje su u Crnoj Gori bile iznimno jake. Spoznaja o povezanosti pobunjeničkih snaga u istočnoj NDH s onima iz Srbije i Crne Gore činilo je važnu psihološku prekretnicu. Prema zapisu jednoga od sudionika događaja, širenje neprovjerenih vijesti o dolasku naoružanih grupa iz Srbije i Crne Gore na istok NDH rezultirale su paralizirajućim strahom među pripadnicima vlasti NDH i lokalnim muslimanima. Uslijed toga pobunjeničke su snage već 1941. bez velikih borba zavladale širokim prostorom središnjega dijela istočne Bosne od planine Romanije do rijeke Drine i od Višegrada do Zvornika uz izuzetak nekoliko muslimanskih sela.
Četnička suradnja s Talijanima:
Photo: hr.wikipedia.org
Povezanost četničkih postrojbi s istoka NDH s prostorom zapadne Srbije istočnobosanskim pobunjenicima bila je važna i zbog nabave kvalitetne vojne opreme. Naime, pobunjeničke su snage iskoristile povlačenje njemačke posade iz Užica, mjesta u jugozapadnoj Srbiji, te su zauzele to mjesto, u kojemu se nalazila tvornica oružja. Uslijed toga, bojna moć pobunjeničkih postrojba u zapadnoj Srbiji i istočnoj NDH, te sjeveru Crne Gore, znatno je porasla. U političkome smislu, podjele među pobunjenicima u Srbiji i u Crnoj Gori postojale su i u istočnoj Bosni, ali uz razliku što je utjecaj KPJ među istočnobosanskim pobunjenicima bio mnogo slabiji nego u Srbiji i Crnoj Gori.
Kako bi proširio svoju organizaciju izvan Srbije i pod svoj nadzor stavio različite pobunjeničke skupine koje su od ljeta 1941. godine djelovale na teritoriju NDH i u Crnoj Gori, Mihailović je na ta područja uputio svoje izaslanike.
Četnici i gerilske skupine digli su oružanu pobunu u istočnoj NDH (Bosna):
Photo: komunistickizlocini.net
Pavle Đurišić – velikosrbin iz Crne Gore na čelu Dražinih koljača
Jedan od najozloglašenijih četničkih koljača bio je velikosrbin iz Crne Gore, vojvoda Pavle Đurišić. Njegove postrojbe su izvršile mnoge pokolje, uglavnom muslimanskih civila, na području istoka NDH, te sandažačkog dijela Crne Gore i Srbije. Prvi masovni pokolji na području toka gornje Drine već su se dogodili u prosincu 1941. i siječnju 1942. godine u okolici Foče i Goražda. Te provale četničkog terora su bile konstanta u ovom dijelu NDH. Najveći zločini dogodili su se u siječnju i veljači 1943. u čajničkom i fočanskom kotaru u NDH, te u okolici Pljevlja, Bijelog Polja i zapadnog dijela Sandžaka. Tu se radilo o monstruoznim i ritualnim pokoljima tisuća civila, žene i djece.
Tzv. „Februarski pokolj“ je izvršen na teritoriju Bijelog Bolja, Pljevalja, Priboja, Čajniča i Foče (današnje Crna Gora, Srbija i BiH). Ovom operacijom etničkog čišćenja je zapovijedao Vrhovni zapovjednik JVO Dragoljub Mihailović Draža, čiji se štab tada nalazio u blizini zone ovog genocida, preko svojih komandanata Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.
Koljač Pavle Đurišić surađivao je s Talijanima:
Photo: en.wikipedia.org
Te “akcije čišćenja” bile su provođenje plana koji se posebno spominje u Mihailovićevoj direktivi od 20. prosinca 1941. Đurišiću i Lašiću, a odnosi se na čišćenje Sandžaka od muslimana i Bosne od muslimana i katolika.
Godine 1945. vojvodu Pavla Đurišića zarobljavaju vojnici NDH nakon bitke na Lijevča Polju okolici Banje Luke. Ubijen je u logoru u Staroj Gradiški.
Pavle Đurišić je vrlo cijenjen u velikosrpskim (četničkim) krugovima i o njemu postoji jedna od najpoznatijih četničkih pjesama Đurišiću mlad majore. Direktno je odgovoran za provođenje genocida prema ne-srpskom stanovništvu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa