Muslimanski AID, uz pomoć pristrane međunarodne zajednice, je gotovo uvjerio svijet da je muslimansko-hrvatski rat u središnjoj Bosni počeo napadom HVO-a na Ahmiće 16. travnja 1993. godine. Rat je već trajao i počela ga je Armija BiH početkom siječnja 1993. godine, a na današnji dan 25. siječnja 1993. nakon žestokih dvotjdnih borbi za ovladavanje Uskopljem, ključnom točkom za kontrolu Srednje Bosne, Armija BiH je nastavila opće napade prebacivši glavninu snaga na Busovaču i Kiseljak.
Krajnji cilj Armije BiH bio je protjerivanje i uništenje Hrvata Srednje Bosne, a pri tome nisu prezali od zločina. Osobiti poticaj za rat Bošnjacima bio je Vance-Owenov plan koji je područja Srednje Bosne dodijelio hrvatskoj provinciji u BiH, što je možda bio perfidni britanski plan da bi se Armija BiH što prije odluči za opći rat s Hrvatima, što bi amnestiralo Srbe i srbijanski genocid koji se već dogodio u BiH.
Kronologija kojom je Armija BiH započela rat u Srednjoj Bosni:
Hrvati, koji su tim planom trebali dobiti provinciju 3 u Posavini i provincije 8 i 10 u Hercegovini i središnjoj Bosni, su bili zadovoljni prostorom koji su nadzirali. Sa svoje strane Narodna skupština Republike Srpske donijela je 17. prosinca 1992. Deklaraciju o završetku rata. U njoj se između ostalog zaključuje da je etničko-vjerski rat u bivšoj BiH za Republiku Srpsku završen i da je srpski narod obranio svoju samostalnu i suverenu državu – Republiku Srpsku.
Uvjeren u kraj rata, Glavni stožer HVO prvih dana siječnja poduzimao je mjere da ispuni obveze proistekle iz konferencije u Ženevi pa je od podređenih tražio dostavu zapisnika o minskim poljima i procjenu ljudstva potrebnog za kontrolu dostignutih linija.
U takvoj su situaciji ovdašnji Hrvati bili posve zadovoljni svojom situacijom u zimu 1993. i nisu imali nikakva razloga za otvaranje sukoba s Bošnjacima. Sukob, koji je potom uslijedio sredinom siječnja 1993., rijetko je dobar povod da se pokriju stvarni uzroci sukoba, dvije neuskladive političke koncepcije o budućnosti BiH koje, na žalost, traju do današnjih dana: unitaristička i centralizirana BiH s dominacijom Bošnjaka nasuprot države sa tri konstitutivna naroda podijeljenih u teritorijalne cjeline sa manje ili više autonomije, što su željeli Hrvati. Srbi su željeli razbijanje BiH, etničko čišćenje Hrvata i Bošnjaka koje su već u tom trenutku ostvarili na više od 70% osvojenog teritorija na kojem je bilo stotine koncentracijskih logora za ne-srbe.
Napad na Uskoplje/Gornji Vakuf – ključ osvajanja Srednje Bosne za Armiju BiH
U predvečerje 11. siječnja, 305. i 317. brdsko-planinska brigada Trećeg korpusa ABiH-a, pod zapovjedništvom Fahrudina Agića napadaju snage HVO-a u Uskoplju. Cilj napada je dvostruk, presijecanje puta prema Novom Travniku na sjever i Rami/Prozoru na jugoistok, kako bi se „zatvorila” srednja Bosna i, ako se ukažu mogućnosti, krenuti u spajanje sa snagama ABiH u dolini Neretve. Odsijecanjem srednjobosanske bojišnice presijecanjem opskrbnog pravca Diamond – „puta spasa“ ostvaruju su preduvjeti za drugu fazu tog cilja, napad na opkoljene Hrvate u dolinama Lašve, Lepenice i Kozice i dovođenje u bezizlazan položaj. Pri tome bi kontinuiranom agresijom kod Uskoplja ABiH spriječila pomoć Hrvatima središnje Bosne iz drugih dijelova Herceg Bosne.Uskoplje su branili dijelovi brigade Ante Starčević, postrojbe podčinjene zapovjedniku Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (OZSH) Željku Šiljegu. U samom gradu bilo je oko tri stotine boraca HVO-a, u okolici još oko dvije tisuće, potpomognutih s oko sedamdeset vojnih policajaca HVO-a i s približno 150 pripadnika postrojbe za posebne namjene Bruno Bušić.
Već sljedećeg dana Uskoplje je pretvoreno u krtičnjak, iz podzemnih kanala mudžahedini pucaju na sve što se kreće. U poslijepodnevnim satima Muslimani su topništvom napali hrvatsko selo Trnovaču te cijelo područje općine. Nastavljena su granatiranja hrvatskih naselja te izvršen pješački napad na Pajić Polje, a zapaljeno pet hrvatskih kuća u Lužanima kojeg su muslimanske snage zauzele. Osim pješačkog naoružanja muslimanske snage napadaju minobacačima od 60, 82 i 120 mm te bestrzajnim topom. Uspostavlja se crta sukoba duga 45 km što za malobrojniji HVO predstavlja veliki problem. Nakon početnih borbi, Muslimani preuzimaju položaje na okolnim brdima, a lokalne snage HVO-a, nemajući dovoljno ljudstva da održavaju povezanu crtu obrane, uspostavljaju lanac uporišta duž crte na ključnom prostoru nasuprot Muslimanima na uzvisinama.
Među ključnim uporištima HVO-a bio je prolaz na cesti između Uskoplja i Rame preko Uzričja kojim su ovladali hrabri vojni policajci brigade Rama koji su stigli u pomoć shvativši da je Uskoplje samo privremeni cilj na putu do njihovog grada .
Zbog općeg napada na Hrvate – HVO proglasio borbenu gotovost najvišeg stupnja
I pored pokušaja da se dođe do primirja sukob se još više rasplamsava, u Bugojnu i drugim gradovima i po selima muslimanski vojnici se otvoreno ukopavaju i u HVO-u shvaćaju da je ovo uvod u pravi rat. Glavni stožer OZSB-a zbog toga naređuje 16. siječnja svim postrojbama da podignu borbenu gotovost na najvišu razinu, uključujući i zabranu svih dopusta, prikupljanje i raspoređivanje privatnog oružja, razoružavanje i izolaciju Muslimana u redovima HVO-a u slučaju neposluha i jačanje sigurnosnih mjera u pojedinim hrvatskim selima unutar Operativne zone
Podmukao, neočekivan napad ABiH je unio prvu pomutnju u redove HVO, ali već 17. siječnja u selu Krupa muslimanske snage predale su oružje HVO-u. Isto to čine 18. i 19. siječnja u selu Ždrimci nakon što je HVO ovladao selom Hrasnica i Relejom, dobro utvrđenim, jednim od najjačih uporišta muslimanskih snaga, šest mjeseci pripremanim rovovima.
Za to vrijeme srpske snage iz pravca Kupresa nekoliko puta gađaju Ramu i hrvatske položaje u Uskoplju da bi Muslimani 19. siječnja u rajonu Skrte – Skrtsko Brdo napustili prve crte obrane prema Srbima. Najjače snage brigade Ante Starčević – I bojna ostaju na tt 900 Strožica prema Srbima. Upravo su one osujetile jednu srpsku diverzantsku grupu koja je pokušala izvršiti napad na Raduški kamen.
Sastanak predstavnika HVO i ABiH na kojemu je dogovoreno zadržavanje dostignutih crta, otvaranje vatre u slučaju napada druge strane te da se svaki pokret neutralizira vatrom dogovoren je 21. siječnja. Očigledno po dobro pripremljenom scenariju, jednako iznenađujuće, ABiH 19. siječnja otvara novi front prema Kaćunima između Busovače i Kiseljaka i svi dogovori kod Uskoplja su sa muslimanske snage obična farsa jer ovdje moraju zapriječiti svaki prolaz prema Novom Travniku i dalje u unutrašnjost.
I ako bilježi ogromne gubitke ABiH nastavlja borbena djelovanja u Pajić Polju, Duratbegovu Docu, Vrsima, Malom Seocetu, Gornjem Polju, Bistrici i samom gradu.
U stožeru Operativne zone HVO Središnja Bosna, kojom zapovijeda pukovnik Tihomir Blaškić, jednako su iznenađeni razvojem događaja ali i odlučni da se obrane. Dana 23. siječnja načelniku GS HVO Mostar upućuju izvanredno izvješće sa novim saznanjima oko događaja u Uskoplju iz kojeg se vidi da raspolažu informacijama da je sve isplanirano u stožeru ABiH u Sarajevu i na Igmanu, a operativno je razrađeno u Zenici od Envera Hadžihasanović, Vehbije Karića i Refika Lende.
Naglašava se da je podmukli plan usmjeren prema Ženevi sa ciljem da se optuže Hrvati i HVO. Zbog toga Alija i nije potpisao Vance-Owenov plan očekujući promjene stanja na terenu.
Istovremeno GS HVO Mostar se upozorava na pregrupiranje i popunu postrojbi kod srpskih snaga „koji samo čekaju napadno djelovanje muslimanskih snaga, pa da uzmu ono što su zacrtali“.
Vance-Owenov plan – kukavičje jaje da bi zaratili Hrvati i Bošnjaci?
U svojoj, nezaobilaznoj knjizi “Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni”, Charles R. Shrader ovu ofenzivu ABiH naziva probnom, sračunatom sa ciljem da se testira snaga i odlučnost HVO-a. Novi dokazi, koji su se pojavili sedam godina nakon njegove analize, govore da je ovo bio stvarni početak rata između dojučerašnjih saveznika.
Postoje već ozbiljna razmišljanja da je Vance-Owenov plan od muslimanskog čelništva samo uvjetno javno potpisan, a da je tajno osuđen kao izdaja. Čini se da su Muslimani, koji su se u međuvremenu naoružali, i to u dobroj mjeri uz pomoć Hrvata, dobili blagonaklono vrijeme da središnju Bosnu riješe vojnički kako bi buduća provincija 10 za njih bila prihvatljivija. A to je sada već sasvim sigurno – bez Hrvata u njoj.
Blagonaklonost spram ofenzive ABiH na Hrvate središnje Bosne potvrđuje i potpuno pasivna promatračka uloga UNPROFOR-a koji se u potpunosti držao po strani sve dok poraz ABiH u ovoj agresiji nije bio sasvim izvjestan.
Je li sam Vance-Owenov plan namjerno sačinjen manjkavim, da se ne bi usvojio i da bi se rat produžio, ili se radilo o razlikama u tumačenju teško je još sa sigurnošću tvrditi, ali tek poslije njega je doista sukob Hrvata i Muslimana prešao granicu poslije koje se politički nesporazumi rješavaju mirnim putem. Bilo je nelogičnosti u tomu planu kao npr. stavljanje Jablanice i Konjica u provinciju broj 8 (Mostarsku) iako su sa većinskim muslimanskim stanovništvom, dok su Kreševo (izrazito hrvatsko pučanstvo) i Kiseljak (većinski hrvatsko stanovništvo) ostali u provinciji s posebnim statusom (Sarajevo). Hrvati i Muslimani nisu imali mogućnosti bilateralnog sređivanja nespretno riješenih prijedloga u tomu planu izgleda osim ratom.
Ostaje činjenica da je tek nakon Vance-Owenovog plana započeo rat Bošnjaka i Hrvata koji je počela Armija BiH općim napadom na HVO praćenim brojnim zločinima nad Hrvatima. Bez obzira na perfidne britanske igre, to ne amnestira Bošnjake koji su okrenuli oružje na one koji su ih pomagali, naoružavali, skrbili za njihove žene i djecu, liječili njihove ranjenike i pomagali na svaki način. A veliku korist od svega imali su i Srbi koji sada protiv sebe više nemaju združene Hrvate i Bošnjake, već je to sad rat svih protiv svih, a Srbiju i Srbe se amnestire kao agresore koji su već počinili sustavne genocide na područjima koje su imali pod kontrolom, a osobito Podrinja, Istočne Hercegovine, Posavine i Banjalučke regije.
Nakon napada Armije BiH na Hrvate više ništa nije bilo isto.
Tekst se nastavlja ispod oglasa