Srbijanska nacionalistička politika, u čijem je središtu uvijek velikosrpstvo, posjeduje izvanrednu prilagodbu svim političkim sustavima, pa i komunizimu i nacizmu. Iz svega i svih sustava i situacija nastoji izvući korist za velikosrpstvo, kako u ratu tako i u miru. Uvijek nastradaju najviše ciljevi i mete velikosrpske politike, a to su cijelo stoljeće bili – Hrvati.
Glavno oružje velikosrpstva je kontinuirana propaganda: laž, pretjerivanje, neosnovane optužbe, ruganje, izvrtanje činjenica, mitovi…
Mjesec listopad 1914. bio je mjesec velikih bitaka Srbije i Austro-Ugarske, u čijim redovima se borio veliki broj Hrvata, kao i pravoslavnog stanovništva koje je živjelo na području Hrvatske u okviru Austro-Ugarske.
Nevjerojatna lakoća prilagodbe srbijanskog nacionalizma svakom sustavu i ideologiji, tako i komunizmu i nacizmu, nešto je nevjerojatno i nepojmljivo zapadnom čovjeku. Srbijanska prilagodba u ratnim i mirnodopskim prilikama, sustavima i ideologijama, okupacijama i samostalnostima Srbije, nadilazi razumijevanje zapadnjaka.
Ono što je važno: ta prilagodba uvijek u sebi zadražva osnovnu ideju velikosrpstva i interesa opstanka i širenja Srbije kada se za to stvore uvjeti.
Zato je s tom temom potrebno upoznati javnost, a razlog je taj: Srbija nikada ne napušta izvorišta svog imperijalizma i svetosavskog šovinizma koji je bio najveći uzrok svih ratova, pogibelji i smrti kako na području Hrvatske, ali i gotovo svih Srbiji susjednih zemalja u posljednjih 100 godina. (Austro-Ugarska, Bugarska, Makedonija, Kosovo, Bosna i Hercegovina, Hrvatska).
Solunaštvo – kako je Srbija koristila I. svjetski rat za ucjenu Hrvata?
Primjer iz I. svjetskog rata, koji je uvelike zaboravljen, odlično prikazuje stanje uma velikosrpske politike i korištenja povijesno-političkih okolnosti u svoju korist.
Kada je Srbija bila okupirana od Austro-Ugarske kroz tri godine I. svjetskog rata, bila je to posve pacificirana zemlja bez ikakovg unutarnjeg otpora okupatoru, u kojoj je i srbijanski šumadijski seljak, kao i beogradski intelektualac, živio je u potpunom miru i aktivnom neotporu.
Jednako kao i u II. svjetskom ratu u vrijeme nacističke okupacije i poznatog ne-otpora Srbijanaca nacizmu, što je bilo u Jugoslaviji prešućivano.
Za razliku od proklamirane propagandističke slike o Srbiji kao zemlji junačkog otpora Austro-Ugarskoj okupaciji, prava istina je bila potpuno drugačija: nakon početnog otpora u nekoliko bitaka na sjeverozapadu Srbije, srbijanska vojska 1915. jednostavno bez borbe napušta i glavni grad Beograd i cijelu državu. U stvarnosti, kada se promišlja, to je bio čin odlaska nekoliko stotina tisuća vojnika iz svoje zemlje u drugu državu Albaniju. Premda je poznati zapovjednik vojvoda Mišić, s grupom vodećih oficira, predlagao protunapad na okupatorske snage i obranu Srbije, politička elita na čelu s Pašićem odlučila se na kapitulaciju i napuštanje zemlje.
Odlučila je kao mnogo puta poslije – sačuvati Srbiju i njen narod od rata, te prebaciti ratna stradanja u druge države i tamošnje narode.
Srbi su, dakle, imali dugoročni cilj – izbjeći ratna razaranja i nakon završetka rata vratiti Srbiju na još jače pozicije. A to se i dogodilo 1918. kada je Srbija kao ratni plijen dobila velike dijelove Ugarske (Bačku, Banat) i Hrvatske (Srijem), te praktički i Crnu Goru završetkom rata.
Kakvo je bilo stanje srpske vojske 1915. govori priopćenje njemačkoga Vrhovnog zapovjedništva: „Budući da srpska vojska više ne postoji, već postoje samo njeni bijedni ostatci koji su se razbježali u divlje albanske i crnogorske planine, gdje će bez hrane po ovoj zimi naći svoju smrt, to su prekinute dalje operacije i neće se više izdavati izvješća s balkanskog ratišta“.
U povlačenje srpska vojska sa sobom povela je i 40.000 zarobljenika, austrougarskih vojnika od kojih je većina bila Hrvata; od kojih je putom od gladi, smrzavanja, pretjeranih napora, zlostavljanja i ubijanja poginulo i pomrlo 30.000 zarobljenika.
Taj zločin nikada nije niti spomenut, a među 30.000 zarobljenika bio je i veliki broj vojnika, naših pradjedova, koji su sudjelovali u borbama za Srbiju. Za njihove se grobove ne zna. Sve države brinu za grobove svojih vojnika poginulih u stranim državama, samo Hrvatska – ne.
Jeste li znali da je Sardinija veliko grobište hrvatskih vojnika? -> Otok Sardinija na Mediteranu – veliko i zaboravljeno grobište hrvatskih vojnika
Kraj I. svjetskog rata i Srbija kao gladni vuk grabi plijen
Kada se situacija u svjetskom ratu, ulaskom SAD-a, okrenula protiv Njemačke i Austro-Ugarske došlo je do ofenziva poznate kao Solunski front. Zapovjednik fronta, francuski maršal Franchet d’Esperey, odlučio je pokrenuti veliku ofenzivu. Valja istaknuti, a da ne nadilazimo okvire ovog članka, da je srbijanska vojska činila svega 15-17% posto ukupnih savezničkih snaga na Solunskom frontu. Probijanjem Solunskog fronta, srbijanska vojska se vraća u Srbiju.
Sada slijedi kapitalizacija Srbije u svetosavskom stilu.
Stvaranjem Jugoslavije Solunski front postaje mitski pojam ne samo srpskog „junaštva“, već i moralne i nacionalne ucjene svih naroda Jugoslavije: od okupirane Makedonije koju su prozvali „južnom Srbijom“, preko Albanaca do ponajviše Hrvata.
„Solunaštvo“ je tako od vojnog uspjeha Savezničkih sila, čiji je srpska vojska bili manji dio, postalo načinom kojim su Srbi s jedne strane politički promovirali prijateljstvo s velesilama Britanijom i Francuskom, a s druge desetljećima prijeteći temeljili hegemonističku politiku prema ostalim narodima zajedničke države, a osobito Hrvatima.
Naknadno su u novoj državi Jugoslaviji, ratni uspjesi na Solunskom frontu i pobjedonosni proboj, poprimili oblik mita, dapače i netočne interpretacije da su Srbi oslobodili hrvatske krajeve. Što je nonsens jer je Austro-Ugarska bila država u kojoj su Hrvati imali puno veća nacionalna i građanska prava nego u monarhističkoj Jugoslaviji koja je imala oblik tiranijsko-diktatorske vladavine.
Ta Jugoslavija s vladavinom srbijanskog kralja i Srba bila je praktično oživotvorenje ideje supremacije i vladavine Srbije na jugu Europe.
“Solunaštvo” je postalo načinom kojim su Srbi prijeteći temeljili hegemonističku politiku prema ostalim narodima zajedničke države.
Solunaštvo je postalo sredstvo ucjene Srba prema Hrvatima, i malj kojim se pacificiralo Hrvate kao „narod manje vrijednosti“, kao narod koji je bio na strani gubitničkog ratnog saveza Austro-Ugarske i Njemačke.
Solunaštvo kao sredstvo velikosrpske ucjene bio je dio svakodnevnice od lokalnih i mjesnih službenika do najviše državne vlasti.
Partizanstvo i antifašizam zamijenilo solunaštvo nakon II. svjetskog rata
Nakon II. svjetskog rata slična situacija kao nakon I. svjetskog rata.
Srbija je svoje velikosrpstvo premaskirali u antifašizam i jugoslavenstvo.
Premda je dio Hrvata sudjelovao u partizansko-boljševičkim postrojbama koje su bile na pobjedničkoj strani, potpunu dominaciju u Jugoslaviji preuzima Beograd i Srbija. S vremenom, ta dominacija postaje se veća, tako da raspad Jugoslavije Hrvati ponovno dočekuju kao goloruk narod, dok je gotovo potpuna poliička i vojna vlast u rukakam Srba i Beograda.
Naravno, jugoslavenska vojska napada hrvatska sela (kao i u II. svjetskom ratu kada su u travnju 1941. ubijali Hrvate od Bjelovara, Dervente, Čapljine, Mostara..), a ne bradate i naoružane srbijanske razbojnike na cestama, teroriste koji miniraju pruge, naoružane grupe koje siju smrt i teror po selima Like, sjeverne Dalmacije, Banovine, Slavonije…
Da ne elaboriramo u širinu, sličnu funkciju u cilju dominacije Srba, imalo je i umnožavanje žrtava Jasenovca i ukupnog broja žrtva Srba u NDH nakon II. svjetskog rata, uz agresivnu propagandu o velikom srbijanskom otporu nacizmu u Srbiji, kojeg u stvarnosti nije bilo.
Tako Srbija ponovno, premda posve pacificirana i bez otpora Nijemcima kroz cijeli rat, postaje – pobjednička država.
Zapanjujuće je, i ne slučajno, da su se slične stvari događale su se i nakon Domovinskog rata kada Srbija i njihovi moderni Goebbelsi , nakon svih zala koje je Srbija inicirala i počinila pred očima cijelog svijeta, uvjeravaju i svoj narod, i narode koji su bili žrtva njihove ekspanzionističke politike, kao i cijeli svijet – da je Srbija i srpski narod najveća žrtva tih ratova. Tako svoj veliki vojnički poraz 1995. godine Srbija, u svom svetosavskom stilu, proglašava genocidom koji je Hrvatska napravila nad Srbima!
Sve to jasno ističe jednu veliku istinu koja mora izaći u javnost: srpski političari i intelektualci savršenom prilagodbom, agresivnom diplomacijom i pravom medijskom harangom prilagođavaju sliku stvarnosti interesima velikosrpske politike.
Tako u I. svjetskom ratu postaju mitski junaci i osloboditelji hrvatskih krajeva, premda su u naše krajeve uveli teror, progone, batinanja i ubijanja na koje hrvatski narod nije bio navikao u Austro-Ugarskoj. U II. svjetskom ratu postaju najveće žrtve i nevjerojatnim umnažanjem vlastitih žrtava, uz skrivanje ili negiranje masovnih žrtava drugih naroda, stvaraju moralno sredstvo ucjene i vladanja nad Hrvatima. Sličnu stvar su proživljavali i Albanci na Kosovu, kojih je desetine tisuća ubijeno od srbijanskog terora od Balkanskih ratova, I. svjetskog rata pa sve do terora nad Albancima u obje Jugoslavije, te genocidom u posljednjem ratu krajem 20. stoljeća.
Savršenom mimikrijom i bizantinskom lukavošću Srbi postaju nakon II. svjetskog rata najveći partizani, oni su junaci velikih bitaka, premda ih je do 1944. najveći broj bio u četnicima, ljotićevicima, nedićevcima i inim nacističkim kolaboracionistima. Oni nakon II. svjetskog rata postaju najveći prijatelji i branitelji židovskog naroda, premda je Srbija bila prva država u Europi koja je još 1942. riješila „židovsko pitanje“, uz najveću pomoć srbijanskih nacionalističkih i kolaboracionističkih vlasti.
Solunaštvo se zamjenuje partizanštinom, četništvo se sakriva, hipertrofiraju se zločini u NDH i Jasenovca do nevjerojatnih brojki, a nevjerojatnom lakoćom negira sekako je srpski nacionalistički pokret bio podređen nacionalsocijalizmu u Srbiji.
Domovinski rat – inverzija istine za interes Srbije
Nakon Domovinskog rata, kada Srbija na čelu s JNA i četnicima, čini neviđene pokolje u modernoj povijesti Europe, ponovno se negira genocid u Srebrenici, ponovono se negira Ovčara i Vukovar, etničko čišćenje 70% BiH i 30% Hrvatske, a tek s pritiskom međunarodne zajednice dolazi do „suđenja“ i tek deklarativnih osuda nevjerojatnih zločina koje je počinila Srbija i njeni vojnici.
Zato se moramo zapitati: kakav je to srbijanski nacionalizam?
To je nacionalizam s nevjerojatnim stupnjem podređenosti i prilagodbe.
To je nacionalizam koji se savršeno prilagođava prilikama u svim vremenima i prostorima.
To je nacionalizam koji savršeno čeka vrijeme i priliku da ekspodira u svoj brutalnosti i agresivnosti, kako je bilo u obje Jugoslavije.
I kada se svemu tome doda Srpska pravoslavna crkva, kao pogonsko gorivo velikosrpskog nacionalizma, onda se ne treba čuditi da hibernirajuće i uvijek latentno velikosrpstvo, u određenom trenutku eksplodira na takav zvjerski i brutalan način.
Zločini i teror u Balkanskim ratovima, I. svjetskom ratu, prvoj Jugoslaviji, II. svjetskom ratu, drugoj Jugoslaviji, Domovinskom ratu nisu slučajnost.
To je ciljana i organizirana do savršentva politika srbijanskom imperijalizma.
Ratovi, zločini, masovna ubijanja, jame, nasilje, čine se u ime izmišljenje „ugroženosti srpstva“ i „povijesnog prava Srba da žive u jednoj državi“. Sasvim svejedno kako se ta država zove – Jugoslavija, Zapadni Balkan ili Velika Srbija.
Tekst se nastavlja ispod oglasa