Nakon šesnaest godina dugih i teških borbi Karlovačkim mirom, potpisan je mirovni ugovor. To se dogodilo 26. siječnja 1699. u Srijemskim Karlovcima čime je okončan Veliki bečki rat (1683-1699). Karlovački mir sa Otomanskim Carstvom su potpisali predstavnici Svete lige, zapravo alijanse država koju su sačinjavale Austrija, Mletačka Republika, Poljska, posebnim ugovorom kasnije i Rusija.
Malo je tko mogao predvidjeti da će se opsada Beča, u dva maha od strane Osmanske vojske snage nekoliko stotina tisuća vojnika pretvoriti u dugotrajni i iscrpljujući rat započet 1683. poslije kojeg će doći do velikih ustupaka, gibanja u okviru odnosa snaga i velikih promjena granica mnogih država i carstava. Nakon što je u odlučnom trenutku stigla pomoć opsjednutom Beču od strane poljskog katoličkog kralja Jana III Sobjeskog sa 70.000 vojnika, čime je preokrenut odnos snaga, vezir Kara Mustafa-paša je zbog teškog vojno-strategijskog neuspjeha zadavljen u beogradskoj tvrđavi 15. XII 1683., a glava je potom navodno poslana na dvor sultana Mehmeda IV.
Otomanska imperija je poslije zaključivanja Karlovačkog sporazuma izgubila mnoge teritorije, a između ostaloga i vratila hrvatske pokrajine Slavoniju, Srijem, Liku, Banovinu i dio teritorije južno od Velebita.
Hrvatska, koju je tijekom rada tzv. Komisije za razgraničenje (1699–70) zastupao P. R. Vitezović, stekla je svoje teritorije u dravsko-savskom međurječju kao i dio teritorija u dunavsko-savskom međurječju (do crte Slankamen–Rača), ali je znatan dio srednjovjekovne Hrvatske ostao u Bosanskom pašaluku (hrvatski prostor između Vrbasa i Une). Tako je taj teritorij od tada definitivno ostao izvan granica Hrvatske.
Kako bi spriječila izravan dodir s Mlečanima, Dubrovačka Republika zatražila je da se za Osmanlije uspostave koridori u predjelu zaljeva Klek–Neum i Sutorine, što je i prihvaćeno. To je i danas sporazum koji je izdvojio hrvatski gradić Neum iz njenog teritorija i odvojio Dubrovnik teritorijalno od matice zemlje.