Nakon I. svjetskog rata, koji je Srbija bila okidač zbog Bosne i Hercegovine, Srbija ostvaruje Veliku Srbiju i pripaja teritorije koji joj nikada nisu pripadali. Jedan dan nakon Srijema, Banata i Bačke, na red je došla i kraljevina Crna Gora, koja je dobila status države kad i Srbija 1878. godine na Berlinskom kongresu.
Mržnja velikosrpstva prema Crnogorcima kulminirala je u Jugoslaviji gotovo potpunim zatiranjem separatne nacionalne svijesti crnogorskog naroda, kao i općom srbizacijom Crne Gore. Zbog toga je i glavni grad Crne Gore premješten iz domoljubnog i kraljevskog Cetinja u podijeljenu Podgoricu, koja je kasnije dobila ime po diktatoru Josipu Brozu Titu (Titograd).
Velikosrbi nikada nisu priznavali Crnogorce kao narod i državu Crnu Goru!
Velikosrpska politika nikad nije priznavala Crnogorce narodom pa ih je i SPC, generator velikosrpstva, smatrala Srbima. Godinama je Srbija slala u Crnu Goru agente kako bi radili na brisanju crnogorske nacionalne i državne posebnosti. Tako su Srbi učinili Vlasima koji kao narod je nestao. . Međutim sa Crnogorcima to je išlo teže oni su imali svoju državnost međunarodno priznatu i na Berlinskom kongresu kao i Crnogorsku pravoslavnu crkvu autokefalnu. U organizaciji srpske tajne službe je pokušano, najprije ubojstvo crnogorskog monarha, a potom i oružana pobuna. Radi se o bombaškoj aferi 1908 i Kolašinskoj aferi 1909 godine.
Crna Gora u duhu prijateljstva i savezništva te svoje junačke povijesti prva staje u obranu Srbije 1914. kad joj Austro Ugarska objavljuje rat. Međutim kasnije su obje države okupirane . Početkom 1916. Kraljevina Crna Gora, saveznica sila Antante, pred snažnim naletom združenih austrougarsko-njemčkih trupa je potpisala kapitulaciju. Prijelomni događaj je, paradoksalno, bila pobjeda Crnogorske vojske za pravoslavni Božić 1915. na Mojkovcu, kojom je osigurano evakuiranje Srpske vojske za Albaniju i dalje na Solunski front, piše blog.dnevnik.hr
Mojkovačka bitka 1916. – Crnogorci krvlju omogućili poraženoj vojsci Srbije odstupnicu na Krf
U vrijeme Mojkovačke bitke u siječnju 1916., austrougarske trupe su, na južnoj fronti, izvršile prodor u prijestolnicu Cetinje, a potom i u Podgoricu, te nastavile ofenzivu ka Skadru. Time je odsječena odstupnica glavnini Crnogorske vojske za evakuiranje na Solunski front. Pogrešnom grupiranju Crnogorske vojske u tim odsudnim trenutcima doprinio je Petar Pešić, pukovnik Srpske vojske, koji je imao dužnost načelnika Glavnoga stožera Crnogorske vojske.
Monarh Nikola I. Petrović je, s dijelom crnogorske kraljevske vlade, uoči kapitualcije, napustio domovinu i uputio se preko Italije u Francusku.
Kraljevina Crna Gora je okupirana.
No, poput drugih saveznica Antante pod okupacijom čiji su se monarsi i vlade našli u egzilu (Kraljevina Belgija, Kraljevina Srbija), tako je i crnogorski monarh Nikola I. s vladom nastavio održavati legitimitet Kraljevine Crne Gore. Pri crnogorskom Dvoru u egzilu su i nakon formalnog kraja Prvog svjetskog rata bili ostali delegirani inozemni veleposlanici.
Tijekom boravka u izbjeglištvu obje vlade, a nakon što crnogorski kralj Nikola I. nije bio kontaktiran oko Krfske deklaracije 1917. dolazi i do trajnog kvarenja diplomatskih odnosa zbog sumnji u želju Srbije da anektira Crnu Goru. Osnovni razlog za te sumnje se našao u činjenici da Srbija osniva i financira Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje koji predvodi crnogorski eks-premijer Andrija Radović. Radovićev Odbor, financiran od srpske vlade, obavlja promidžbene aktivnosti u zemljama Antante s ciljem bezuvjetnog prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, čime bi nestalo državnosti i naroda Crne Gore. Tijekom kapitulacije Austro-Ugarske listopada 1918. crnogorski komiti su razoružali najveći broj tamo prisutnih okupatorskih trupa, no ubrzo će biti pokušano da ih se razoruža od “oslobodilačke” srpske vojske.
Srbija vraća Crnoj Gori pomoć 1918. tako da je okupira i pripaja – (Velikoj) Srbiji!
Zapovjednik srpskog Glavnog stožera, vojvoda Živojin Mišić, dao je nalog svojim snagama, pod nazivom Jadranske trupe, iz Peći (Kosovo) da hitno krenu k Crnoj Gori i reokupiraju je. Sa srpskim trupama su u Crnu Goru pristigle i četničke formacije Koste Pećanca. U Crnoj Gori je uvedena srpska vojna uprava i policijski sat . Dio daleko malobrojnijih savezničkih postrojbi Francuske, Velike Britanije, SAD i Italije također je razmješten u Crnoj Gori .
Crnogorske komite su od strane srpskih vojnih vlasti pozvane da polože oružje. Napetost je rasla , jer su očekivanja bila da Srbi napuste Crnu Goru, te da se u nju vrati Nikola I. i da se Kraljevina Crna Gora restauira i/ili, u drugoj varijanti, nakon toga kao zasebno definiran entitet s konfederalnim statusom poveže s novom jugoslavenskom državom.
Uoči Podgoričke skupštine 1918. Srbi u Podgorici srušili obelisk podignut u čast crnogorskog velikog vojvode Mirka Petrovića Njegoša u centru grada.
Tijekom Austro-Ugarske okupacije Kraljevine Crne Gore, ona je po međunarodnom pravu, nadalje ostala u statusu “zaraćene strane”. Legitimitet kralja Nikole I. nitko nije osporavao a sile Atante, uključujući i Kraljevinu Srbiju, držale su veleposlanike pri sjedištu njegove Vlade u egzilu. Posljednji saziv Crnogorske narodne skupštine izabran je 1914. godine i imao je ustavni mandat. No, unatoč tome, srpska vlada osniva Središnji Izvršni Komitet za prisajedinjenje Crne Gore čiji osnovni zadatak postaje organiziranje izbora za novi parlament koji bi trebao glasovati o prisajedinjenju. Tom protupravnom odlukom dolazi do kršenja nezavisnosti Crne Gore (uključujući važeći Ustav Kraljevine Crne Gore) pošto samo kralj ima pravo proglasiti izbore. Tzv. izbori koje je sproveo Središnji Izvršni Komitet održani su, ne samo protv važećeg Ustava, već i protiv crnogorskih izbornih zakona . Kako bi se spriječio povratak protivnika ujedinjenja iz Austro-Ugarskog zarobljeništva ili iz zemalja Antante srpski Vrhovni vojni stožer šalje zapovjed nadležnim stožerima da zabrane povratak u domovinu crnogorskim časnicima, dočasnicma i vojnicima dok se ne dovrše izbori . Slično tome, srpska vlada je zatražila i dobila od Francuske odluku o diplomatskom blokiranju povrataka kralja Nikole I. i njegovih sinova iz izbjeglištva. Umjesto dopuštenja za povratak u svoju domovinu, on dobiva lažna jamstva od francuskog ministra vanjskih poslova da će neovisnost Crne Gore biti zaštićena.
Podgorička skupština – Crna Gora postaje dio (Velike) Srbije
Središnj Izvršni Komitet za prisajedinjenje Crne Gore i Srbije je bio propisao svoja pravila za izbore. Pobjeda u atmosferi straha najavljena je tijekom “izbora” kada se prozivalo:”Crnogorac, koji bi bio protivu ujedinjenja Srpskog naroda, taj je izdajnik, to nije Srbin, već je izrod, njega će narod zgaziti kao crva koji kalja zemlju kud prolazi”
Očekivano, “izbornu pobjedu” ostvarit će po očekivanju pripadnici Bijele liste koja se zalagala za bezuvjetno ujedinjenje čemu su se protivili pripadnici Zelene liste koji, na koncu, nisu ni verificirali svoje liste niti su bili učesnici “izbora”. Zbog “kratkoće vremena” u kojima su se proveli izbori u kotarevima Bijelo Polje, Plav i Gusinje pripadnici Bijele liste koji su uvedeni u parlament (sveukupno njih 30) nisu bili “birani” nego su postavljeni od anonimnih, samoproklamiranih “lokalnih vlasti”.
Podgorička skupština je bila uspostavljena 24. studenog 1918. pod zaštitom srpske vojske, a dva dana potom 26. studenoga 1918. će donijeti svoje najvažnije odluke tajnim glasovanjem. te odluke su bile:
Da se kralj Nikola I. i njegova dinastija svrgnu s crnogorskog prijestolja;
Da se Crna Gora bezuslovno sjedini s Srbijom u novu državu s dinastijom Karađorđević na čelu i da tako sjedinjeni uđu u zajedničku domovinu jednog troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca. Glasovanje na Podgoričkoj skupštini podržalo je samo 5 od ukupno 56 regularno 1914. izabranih zastupnika posljednjeg saziva Crnogorske narodne skupštine.
Oružana pobuna Crnogoraca protiv okupacije Srbije trajala je 10 godina!
Tom odlukom skupštine Kraljevina Crna Gora de facto prestaje postojati i postaje dio Srbije to jest Kraljevine SHS. Reakciju crnogorskog naroda, navodno “oduševljenog prisajedinjenjem” nije trebalo dugo čekati. Naoružana srpska strana u Crnoj Gori će s oko 10.000 bojovnika opskrbljenih teškim naoružanjem spremno dočekati 21. prosinca 1918. godine (6. siječnja 1919. po gregorijanskom kalendaru) i Božićnu pobunu zagovornika nezavisnosti.
Božićna pobuna, organizirana uoči pravoslavnoga Božića 1918. (u siječnju 1919. po Gregorijanskom kalendaru), uvod je u oružani otpor dijela Crnogoraca protiv srpske okupacije njihove domovine na koncu Prvog svjetskog rata i odluke nelegalne Podgoričke skupštine o prisajedinjenju Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji.
Unatoč činjenici da je zamišljena na širokoj osnovi, Božićna pobuna nije, za crnogorske ustanike, dala očekivane rezultate. No, oružani otpor Srbima i njihovim pristašama u Crnoj Gori, potrajao je različitim intezitetom do 1929. godine. Oružani sukobi u Crnoj Gori, inicirani Božićnom pobunom, prvi su i – u vrijeme njihova trajanja – jedini primjer masovnoga oružanoga otpora velikosrpskoj politici u Kraljevini SHS.
Tekst se nastavlja ispod oglasa