Na današnji dan, 27. listopada 1941., na inicijativu Josipa Broza Tita održan je sastanak četnika i partizana na najvišem nivou. Na tom sastanku četnici i partizani sklopili su sporazum o zajedničkoj borbi. Partizansku delegaciju zastupali su vodeći ljudi Josip Broz Tito, Mitar Bakić i Sreten Žujović, a četničku Draža Mihajlović, Dragiša Vasić, četnički potpukovnik Dragoslav Pavlović i kapetan Milorad Mitić.
U posljednjoj godini rata u Srbiji broj partizana porastao je više od deset puta je sa 22.000 na 264.000 ljudi. Taj broj ljudi činili su većinom četnici koji su prešli u partizane nakon abolicije koju je Tito proglasio točno na dan ulaska u Beograd u listopadu 1944 godine.
Svi su oni zajedno, komunisti i novopečeni partizani s kokardama, nakon oslobođenja Beograda krenuli prema NDH i Zagrebu gdje su u svibnju 1945. i mjesecima nakon toga učinili velike pokolje nad hrvatskim pukom čija se stratišta još uvijek danas nalaze.
Već prije prvog susreta Josipa Broza Tita i Draže Mihajlovića u Struganiku u rujnu 1941. godine, dogodili su se susreti i dogovori četnika i partizana sa vrlo visokih pozicija (Ranković, Miloš Minić…). Partizani i četnici su tako razvili suradnju u Srbiji koju je Tito inicirao podržavao, pa se nakon ovog velikog sastanka dogodio vrlo brzo još jedan na najvišoj razini u Brajićima, Srbija upravo na današnji dan 1941. godine.
Neposredno po sklapanju sporazuma, partizanski Vrhovni štab je četničkoj strani isporučio 500 pušaka i 24.000 puščanih metaka, a četničkoj komandi u Požegi 5.000 kg žita. Nakon zajedničke uspostave Užičke Republike krajme 1941. Tito je predao veliki broj pušaka i drugog oružja četnicima iz zauzete tvornice.
Nakon što je razbijen ustanak u Srbiji početkom rata, te bijega i sklanjanja jedinica monarhističke vojske Srbije (četnici) i partizanskih jedinica iz Srbije na teritorij NDH i tijekom nastavka rata dolazilo je do suradnje partizana i četnika. Ta suradnja je kulminirala 1944. godine na sam dan oslobođenja Beograda. Tada je poslan otvoren javni poziv Josipa Broza Tita svim četnicima da promijene stranu i pređu k partizanima. Tako je kokardu preko noći zamijenila petokraka, a dojučerašnji četnici postaju gospodari života i smrti nad Hrvatima, ovaj puta pod kapama „titovkama“.
To je doneseno jednom jedinom rečenicom koja glasi:
“Daje se opšta amnestija svim licima koja su učestvovala u jedinicama Draže Mihailovića…“
Time je stavljena točka na sve njihove masovne zločine i na sva zvjerstva koja su počinili u ratu!
Velika preobrazba četnika u partizane dogodila se, dakle, 1944. godine. Naime, još 1943. u užoj Srbiji je bilo tek oko 22.000 partizana, a godinu dana kasnije oko 204.000, ili ukupno s Banatom 264.000 partizana!
Tito im je, tražeći pomoć četnika za obračun s Nijemcima i NDH, ponudio amnestiju još 17. kolovoza 1944., a mjesec dana kasnije kralj Petar II. iz Londona poziva svoju monarhističku vojsku (četnike) da se pridruže partizanima. Kad su pod ruskim vodstvom partizani mjesec dana kasnije ušli u Beograd, nastao je pravi stampedo prelaska iz četnika u partizane.
Za razliku od Srbije, u NDH je partizanski otpor tijekom cijeloga rata brojčano rastao. Važno je reći rat u Srbiji završio je pola godine prije nego u Hrvatskoj i BiH, te je bez problema došlo do stvaranja monolitne srbijanske vojske partizana, sastavljene od komunista, aboliranih četnika, prebjeglih ljotićevaca i drugih. Dakle, srpska nacionalna komponenta se monolitno našla u partizanima i krenula prema teritoriju NDH gdje su tijekom i pred kraj rata vođene najveće borbe. Tamo je još od 1941. praktički bjesnio građanski rat, uz prisutnost okupacijskih Nijemaca i Talijana, u kome su Hrvati pucali jedni na druge. Osim, toga prisutnost velikog broja građana s teritorija NDH u partizanskim i četničkim jedinicama stvorio je situaciju gdje je istovremeno došlo do pravog građanskog rata, stvarne antifašističke borbe, ali i relativno otvorene revolucije i borbe za pobjedu komunističke totalitarne ideologije pod krinkom antifašizma.
“Uključivanje četnika i drugih velikosrpskih elemenata u komunističke upravne strukture u Beogradu omogućilo je ukorjenjivanje velikosrpske ideologije i osiguralo njezin nastavak putem novoga sredstva – jugoslavenskoga komunizma” (Philip J. Cohen, Tajni rat Srbije).
Ovom rečenicom židovski povjesničar Philip J. Cohen rezimirao je uzroke stvaranja jugoslavenskog komunizma koji je odisao velikosrpsktvom. Korijeni toga dogodili su se još u vrijeme Drugog svjetskog rata suradnjom partizana i četnika, a zapečaćeni su abolicijom četnika, te njihovim masovnim zločinima nad Hrvatima nakon završetka rata.
Ova sramotna suradnja četnika i partizana na najvišoj razini dugo je bila sakrivana od hrvatske javnosti, a i dan danas se malo zna o tome. Nažalost, do ponovne otovrene suradnje četnika i komunista došlo kod agresije u Domovinskom ratu kada su se kokarda i petokraka ponovno našli rame uz rame jurišajući na Vukovar i Hrvatsku uz zajedničku pjesmu „Bit će mesa klat ćemo Hrvate…“ koja je odjekivala u vrijeme genocida u Vukovaru.
Tekst se nastavlja ispod oglasa