Bolnica u Vukovaru nije bila zločin samo zbog toga što su iz nje odvedeni ranjenici na pokolj na Ovčari, već i zato što su zločinci sustavno mjesecima gađali bolnicu kao vojni cilj. To nikada nije viđeno u povijesti ratovanja, jer su bolnice najzaštićenija mjesta. Krajnji cilj granatiranja bolnica bio je unošenje psihoze i pritisak na Hrvate kako bi ih se protjeralo, sve u cilju stvaranja Velike Srbije.
I nije samo bolnica u Vukovaru bila cilj velikosrpske mržnje prema Hrvatima, već i bolnice u Vinkovcima, Pakracu, Karlovcu, Slavonskom Brodu, Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima. Razaranje bolnica, „svetog mjesta koje nitko u ratovima ne dira“, bilo je sustavno organizirano od barbarske srpske vojske.
Dana 27. rujna 1991. ratni ministar zdravstva i čovjek najzaslužniji za izvanredno funkcioniranje zdravstva u Domovinskom ratu, Andrija Hebrang, održao je konferenciju za novinare gdje je rekao da JNA i srpski dragovoljci koriste bolnice kao vojne ciljeve, piše matica.hr.
Poznato je da su bolnice zaštićene u ratovima Ženevskim konvencijama, no unatoč tomu katkad su oštećene slučajnim pogodcima. U srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku doživjeli smo nešto o čemu nismo do tada ni čitali.
Artiljerija je bila uperena u bolnice, koje su bile primarni cilj, a jedina moguća namjera takva masovnog zločina psihološki je pritisak na stanovništvo sa svrhom njegova protjerivanja.
Poznato je da se grad bez bolnice ne može braniti.
Ubrzo smo shvatili da su bolnice i drugi zdravstveni objekti uvršteni u primarne civilne ciljeve. Zato smo napravili široku mrežu ratnih bolnica i njihovih rezervnih lokacija kako bismo poništili agresorsku strategiju spaljenog zdravstva. Nevjerojatan je podatak da je agresor opetovano gađao 17 hrvatskih bolnica, od čega je 14 znatno oštećeno a četiri su potpuno uništene.
Razaranje bolnice u Vinkovcima:
Uz to je uništeno više od stotinu ambulanti i nekoliko stotina sanitetskih vozila.
Uništavanje bolnica i drugih zdravstvenih objekata propisno označenih znakom crvenoga križa pripada u najteže ratne zločine. Crvena petokraka uništavala je nemilice crvene križeve. Tijekom rata poslali smo u svijet stotine apela međunarodnoj javnosti, državama i humanitarnim udrugama s molbom da osude postupke agresora i spase bolesnike. Vapaji su bili uzaludni. Zbog toga je na bolnice svakodnevno padalo na stotine eksplozivnih projektila. Međutim, do danas nije podignuta ni jedna kaznena prijava za ratni zločin napada na bolnice. O razmjerima tog zločina govore podatci. Tragedija vukovarske bolnice ogleda se u podatku da je na nju padalo prosječno po 70 do 80 granata dnevno mjesecima, a u tom paklu hrabro osoblje bolnice zbrinulo je 3474 ranjenika i izvelo više od 2500 operacija.
Od stradanja ostalih bolnica valja navesti vinkovačku bolnicu, koja je potpuno uništena s više od 500 projektila. Više stotina granata potpuno je uništilo i pakračku bolnicu. Pakračka bolnica bila je utočište braniteljima, poglavito policiji koja je držala taj dio bojišnice, a iz bolnice smo ranjenike mogli izvlačiti jedino u oklopnim transporterima. Osoblje je izvelo i poznati herojski pothvat kada je pod artiljerijskom paljbom evakuiralo 300 psihijatrijskih bolesnika i to srpske narodnosti. Kako u ratu tako i u miru pakračka je bolnica objekt od strateškog razvoja cijeloga kraja, preko čega se danas prelazi: naime, ona je nedavno izgubila svoju pravnu osobnost pripajanjem bolnici u drugom gradu.
JNA i četnici granatiraju bolnicu u Pakracu s osmijehom na licu:
Bolnica u Slavonskom Brodu također je bila cilj napada: pogođena s više od tri stotine granata, također je bila predmetom teškoga ratnog zločina. Zapravo, nema ni jedne bolnice udaljene dvadesetak kilometara od bojišnice koja nije pogođena mnogobrojnim projektilima a kao kuriozitet služi podatak da je čak i Dječja bolnica u Zagrebu pogođena raketom iz okupirane Petrinje. Gađanje bolnica izazivalo je velik strah u lokalnog stanovništva, zbog čega je evakuiran velik broj građana. Međutim, ni za taj ni za ostale navedene zločine napada na bolnice nije kaznenu prijavu protiv počinitelja podigla država Hrvatska, nego Udruga liječnika dragovoljaca 1990–91. To je podatak koji otvara mnoga politička, ali i moralna pitanja.
U hrvatskoj politici dominiraju snage koje se nisu uključile u obranu države i kojima je cilj zataškati sve zločine, dakle krenuti u budućnost s lažima koje opterećuju sadašnju i buduću sudbinu zemlje. Time su preuzeli odgovornost prekrajanja povijesti, dakle, neprestanog okretanja k prošlosti, umjesto trošenja nacionalne energije na kreiranje budućnosti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa