Četnički zločini u Dalmaciji, a osobito sadistička mučenja i bestijalna ubijanja, potpuno su jednaka i u II. svjetskom i u Domovinskom ratu. Ista mjesta, iste žrtve, ista mržnja prema svemu hrvatskom, isti sadizam. Samo u II. svjetskom ratu je na čelu bio Momčilo Đujić, koji je odoru svećenika Srpske pravoslavne crkve zamijenio četničkom uniformom. U Domovinskom ratu koljač u Dalmaciji je bio Ratko Mladić, koji je bio Titov oficir, a kada je stiglo vrijeme udružio je petokraku s mrtvačkom glavom na četničkoj šubari.
Najveća groteska je da njihov vođa Draža Mihailović dobiva 50 godina kasnije u okupiranom Vukovaru spomenik i to u vrijeme dok je gradonačelnik Vukovara bio član Pupovčevog SDDS-a dr. Vojislav Stanimirović
I Ratko Mladić 1991. godine i Momčilo Đujić 1941. godine, u čijim je postrojbama bio veliki broj Srba iz Dalmacije i Like, su izvršili strašne pokolje nad Hrvatima u mjestima zaleđa Dalmacije na potezu od Benkovca do Sinja. Mjesta kao Kijevo, Vrlika, Maovice, Otavice, Ervenik su stradala od ovih monstruma i njihovih vojnika. Cijeli taj potez Dalmacije bio je pod četničkim terorom i u II. svjetskom i u Domovinskom ratu.
Ratko Mladić je završio beogradsku Vojnu akademiju kopnene vojske i završio je kao najbolji pitomac u svojoj klasi, s prosjekom ocjena od 9,57. Jednom je rekao da mu je neizbrisivo ostao u pamćenju 4. studenog 1965. kad mu je u Skoplju počeo teći oficirski staž u Titovoj armiji.
Dičio se rado drugovima da je antifašist i partizanski sin, a u stvarnosti je bio velikosrbin i četnik.
Prije rata 1980-ih postavljen je za načelnika Odjeljenja za operativno-nastavne poslove u Kninu. S početkom pobune krajiških Srba uspinje se i ambiciozni potpukovnik JNA Ratko Mladić. Postaje komandant Kninskog korpusa i počinje – genocid u Dalmaciji. Gdje je prošai Ratko Mladič, JNA i njegovi četnici – Hrvati su ubijani i proganjani do zatiranja. Čak i gore nego što je radio njegov prethodnik Momčilo Đujić.
Četnički krvolok iz Dalmacije koji je sijao smrt u Zadru, Šibeniku, Vrlici, Kijevu i hrvatskim selima zaleđa: Ratko Mladić
Photo: screeenshot
Vrlička je krajina i stanovništvo ovih dijelova NDH osjetilo je svu mržnju i krvoločnost pohoda četnika. General Draža Mihajlović je obaviješten da je u Kijevu i Vrlici ubijeno 55, a u Maovicama i Otavicama 48 “ustaša”, iako su sve to bili goloruki civili.
Ovi četnici sastavljeni od Srba iz Hrvatske, potpomognuti istočnohercegovačkim četnicima, su u suradnji s talijanskom divizijom „Bergamo“ u razdoblju od 25.-27. siječnja 1943. u Vrlici, Maovcima, Kosorama i Kijevu na najbrutalniji način pobili gotovo stotinu Hrvata. U tom su pohodu bila pošteđena pravoslavna sela u koja četnici nisu ni ulazili, dok su stanovnike hrvatskih sela nemilosrdno klali prema svjedočanstvima, a njihove domove palili.
Krvolok Momčilo Đujić i danas je slavljen u Srbiji:
Donosimo originalni dokument o ovim zločinima ijz knjige Zdravka Dizdara ‘Prešućeni četnički zločini’:
POVJERENSTVENI IZVJEŠTAJ
O ZLODJELIMA ČETNIKA U VRLIČKOJ
KRAJINI
Sinj, 31. siječnja 1943. godine
U selo Maovice koje je najteže nastradalo, nahrupilo je 4.000 četnika, dolazeći iz pravca sela Štikova dne 26. siečnja 1943. godine. Čim su ušli u selo, odmah su počeli paljenjem, pljačkom i klanjem, vičući: “Pali i kolji sve što je katoličko “. Sa ovim četnicima bili su skupa također i pravoslavni seljaci sela Maovice i to iz komšiluka Đurića, Cvitkovaca, Primetica i Potkovića, koji su im pokazivali koje su kuće katoličke.
Četnici su ujedno ucjenjivali seljake time, da će im poštedjeti život, ali kad bi dobili novac, opet bi iste zaklali. Iz ovog sela četnici su ponijeli sa sobom sve blago, hranu i robu, do koje su mogli doći.
U ovom selu četnici nisu samo klali seljake, već su ih i bacali u vatru, a seoskog glavara Niku Blaževića su još na vatri i pekli.
U ovom selu je poginulo 23 seljaka, 5 ih je ranjeno, a troje djece je nestalo, a među poginulim imade također dvoje djece.
Od 360 dimova, koliko broji selo Maovice, izgorjele su sve kuće koje su bile pokrivene ševarom i gredama.
U Vrliku su četnici naišli dne 25. siečnja t. g. oko 8 sati u jutro. Odmah po svome dolasku izvjesili su zastavu na pravoslavnoj crkvi i dali zvoniti o zvona, te su uvjeravali narod, da se neće nikome ništa dogoditi, te da se svi, koji su dan ranije pobjegli pred bombardiranjem od talijanskih zrakoplova, povrate svojoj kući.
Čitav dan 25. siečnja t. g. prošao je u Vrlici u miru, ali pred večer su nadošle nove grupe četnika, te su popalili i opljačkali komšiluk Barišića.
U Vrlici su četnici ubili 13 ljudi, a među njima Uljarević Đorđa sudskog služitelja, pravoslavca i Rnjak Jovu listonošu, također pravoslavca i to obojicu jer da služe ustašama, a Rnjak Jovu suviše, što je iz pravoslavne vjere prešao u katoličku. Čitav komšiluk Barišić je opljačkan i uništen.
Iz iste knjige je i Izvješće fra Krste Križanića, ravnatelja gimnazije u Sinju, Marku Došenu, predsjedniku Hrvatskog državnog sabora o pokolju hrvatskog pučanstva od četnika u Vrličkoj krajini 26-28. siječnja 1943. godine:
Kod nas se prilike nimalo do sada ne popravljaju, pače teško i bolno pogoršavaju. Talijani slijede svoju ubilačnu akciju bez ikakva skrupula, protiv našeg golorukog i nesretnog naroda ….
Nešto ću ti ispričati o našim nevoljama i krvavom plesu, koji se zaigrao po suznoj i suroj Dalmaciji. U utorak 26. siječnja (1943) napali su četnici pod vodstvom Talijana Vrliku 45. Najprije su je u nedjelju bombardirali. Oštećena je crkva, ulaz u župsku kuću i neke privatne zgrade. Talijani su u utorak poslali, ispred sebe 3 kilometra 1.200 četnika. Između njih je bilo 8 bersaljera. Oni su prošli kroz Maovice. Prije nego su četnici došli u Vrličku krajinu, partizani su se povukli u Dinaru, u Vištića goru. Između jednih i drugih nije bilo nikakva sukoba!!! Čim su četnici došli u Maovice stali su klati katolike.
Jednom su Kalašu svrdlima iskopali oči, odsjekli ruke i tako ga ostavili! Živu su djecu bacali u vatru. Na samom jednom mjestu ubili su ih 13, raskasapivši ih noževima. Što se dosada zna ima ih na Maovicama mrtvih 28. Tako je doznao i povjerio u prvi mah p. pukovnik Potočnik, ali izbjegli seljaci vele da ih ima preko osamdeset mrtvih u samim Maovicama. Tad su četnici pošli put Vrlike pjevajući i kličući Anti Paveliću, samo da zavaraju narod i da ispred njih ne pobjegnu. I taj im je sotonski trik potpuno uspio. Nesretni su Vrličani mislili da dolaze ustaše! Međutim su bili krvoloci, poživinčene ljudske spodobe, zvjeri sa paklenim instiktom klanja i uništavanja! Čim su došli u Vrliku izvjesili su srpsku zastavu na crkvu, onda su pozvali rodbinu onih koji su pobjegli u obližnja sela, da se vrate, da im jamče da im neće biti ništa. I neki su se vratili. Čim su došli, odmah su ih poubijali, a neke su žive bacili u vatru. Ubili su Miću Erdeleza, Serđa Konjevodu, a spalili Jovu poštara.U Vrlici su ih ubili 13, pa su pošli dalje u Kosore, Jaker te na Kijevo. Najgroznije je nastradalo Kijevo, ali još nemamo točnih vijesti o rezultatu užasne krvarine. Sinoć nam je rekao Potočnik da se zna za 150 žrtava !
Najpomirljivija je perfidija i barbarstvo najpodlijeg poganstva, što ustaše bili, njih preko 300, na Ribariću, ali su im Talijani zakrčili put topm tenkovima i strojnicama, da ne mogu nikako poći svojima u pomoć, pa niti da pokopaju svoje mrtve!!! Skočio je Potočnik i ust. satnik Botić 47 na Ribarić i došlo je do teških prizora između jedne i druge komande. Ipak je uspjelo 150 crnaca da probije Kordon “junačke vojske” i da dođe do Vrlike i bar bilo kako po mrtve. Morali su se odmah vratiti, jer im je sa strane “savezničke” javljen ako se odmah ne vrate da će svi pred ratni sud, a da će streljati i Potočnika i Botića. Oni su se bijedni vratili i Vrlika je ostala – ničija i svačija, jer su četnici projurili preko Kijeva u Knin, a partizani će se vjerojatno vratiti u Vrliku, jer Talijani nijesu ostavili svoj presidij!!!! Otišli su iz Vrlike i prepustili je partizanima! Pobratili su se sa četnicima i poklali naš nevini svijet …. i odoše, a vlast ne ostaviše, dok našima nikako ne dadu da osvoje i sačuvaju našu krasnu i čestitu Vrliku. Paklena zloća!!!!
Da Ti je bilo vidjeti, jučer poslije podne nepregledne procesije Vrličana, bježe u Sinj, nose svoje siromaštvo sobom. Krcat je Sinj izbjeglica iz Vrlike. Računa se da ih danas ima do 3.000. Užasna poteškoća za smještaj i prehranu. Okupirano je staro i novo sjemenište i dvorana Katoličkog doma. Moramo se svi žrtvovati da bilo kako i bilo koliko spasimo naš bijedni i nesretni narod.
Svi su naši uvjereni, da, ako ne stigne hitna pomoć da će ista sudbina stići i Sinj.
f. Krsto Kržanić, ravnatelj
gimnazije u Sinju, v. r.
U Srbiji i danas slave koljače popa Đujića i Ratka Mladića kao heroje i mnogi nose njihove majice. Takvi slučajevi su se dogodili čak i u Hrvatskoj, kao u Uzdolju kod Knina gdje je čovjek u četničkoj majici napao predsjednika HVIDR-a Knin i ratnog veterana Zorana Živkovića. To je bio kafić u kojem se kasnije dogodio incident kada su napadnuti navijači Crvene Zvezde i ljudi koji su gledali utakmicu Crvena Zvezda-Basel:
Do kuda ide četnička drskost i neljudskost svjedoči i to da su četnici na mjestu genocida nad Hrvatima u Vukovaru, podigli 1992., još dok krv Hrvata nije izbrisana s ulica grada, spomenik glavnom arhitektu i organizatoru tog genocida, četničkoj ikoni i europskom zločincu bez premca generalu Draži Mihailoviću.
U to je vrijeme gradom u ulozi gradonačelnika upravljao današnji saborski zastupnik i predsjednik SDSS-a dr. Vojislav Stanimirović. Spomenik je napravljen u Beogradu 1991. godine i bio je prvi spomenik podignut četničkom zločincu nakon njegova pogubljenja 1946. godine, te postavljen upravo u Vukovaru gdje je počinjen najveći ratni zločin u Domovinskom ratu, gdje se nakon pada grada 20. studenog 1991. godine orila pjesma: “Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate!“, piše hkv.hr
Photo: hkv.hr
Spomenik uklonjen iz Vukovara početkom 1997., vjerojatno „u znak dobre volje“, međunacionalne pomirbe i tolerancije. Spomenik je vraćen u Beograd, a potom 1998. godine postavljen u Brčkom.
Rehabilitacija Draže Mihailovića danas u Srbiji je u biti i posredna rehabilatacija svih četničkih zločina, ne samo u II. svjetskom ratu, nego i za vrijeme Domovinskog rata. Opće je poznata činjenica da su četničke postrojbe: ‘Šešeljevci’, ‘Dušan Silni’ i ‘Beli orlovi’, počinili stravične zločine u Tovarniku, Lovasu, Berku, Sotinu, Vukovaru, Ovčari, kao i na drugim područjima za vrijeme velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku.
Spomenik Draži Mihailoviću u Vukovaru koji je maknut 1997. i to u drugo mjesto četničkog genocida – Brčko u Bosanskoj Posavini
Photo: hkv.hr
Krivnja Srbije za rehabilitaciju poremećenih i krvožednih četničkih koljača je nedvojbena i jedina takva u Europi 21. stoljeća.
Uostalom, budimo jasni o situaciji u Srbiji: građani Srbije s velikom većinom na izborima na vlast biraju četničke vojvode i deklarirane četnike iz lonca Vojislava Šešelja!
Tekst se nastavlja ispod oglasa