Na današnji dan 27. studenog 1096. počeo je Prvi križarski rat. Uz sjećanje na ove tragične događaje, narod.hr iznosi sintetiziranu i malo poznatu istinu druge medalje ovog rata i onih slijedećih, a koji su potpuno nekritički nepodložni znanstvenoj kritici istraživanju postali nedodirljivi mitovi galopirajućeg „prosvjetiteljstva“ od krvave Francuske revolucije do današnjih dana.
Danas, i križarski ratovi, kao i mnoge druge teme (inkvizicija, Francuska revolucija, Španjolski građanski rat, saveznički zločini u II. svjetskom ratu, komunistički zločini i dr.) prestaju biti tabu radi rasvjetljenja istinite prošlosti. Poznavanje prošlosti važno je zbog smanjenja mogućnosti političke i druge ucjene i manipulacije u budućnosti.
Važnost Jeruzalema – Židovi, kršćani i muslimani
Nijedna tema u dvije tisuće godina dugoj povijesti kršćanstva nije toliko politički aktualna kao križarski ratovi, a malo je koja tema toliko opterećena predrasudama na račun samo jedne strane u sukobu.
Malo je poznato da je nakon iskapanja na brdu Golgota i pronalaska Isusovog groba, Jeruzalem postao glavno hodočasničko mjesto za kršćane tada procvjetale sjeverne Afrike, cijele Europe i dijelova Azije. Rim i Carigrad bili su najveća crkvena središta, ali pravo duhovno središte kršćanskog (i židovskog) svijeta bio je i danas jest – Jeruzalem.
To je prekinuto nasilnim osvajanjima i ratovima muslimanskog vođe Muhameda početkom 7. stoljeća. Onome tko se nije htio podrediti novoj „istinitoj vjeri“ (islamu), ostala je jedna mogućnost: plaćati danak muslimanima ili otići, na bilo koji način.
638. muslimani su zauzeli Jeruzalem. Kršćani nisu pružali otpor, a tko je htio ostati morao je pristati na plaćanje „vjerskog poreza“ koji je bio normalan u ono vrijeme. Tolerancija muslimana postojala je na početku, ali sesituacija se vrlo brzo izmijenila. U 10. stoljeću došlo je i u Svetoj zemlji do silovitih sukoba između kršćana i muslimana. Nakon što je 966. Bizant povratio dijelove Sirije, proglasili su Arapi džihad i iskalili bijes zbog poraza na kršćanima u Jeruzalemu. Pritom su zapalili krov crkve Uskrsnuća. Tri godine kasnije na vlast su došli Fatimidi, berberska dinastija iz Maroka, koja je vukla svoje podrijetlo od Muhamedove kćeri Fatime, i prodrli u Egipat, Siriju i Palestinu. Prilikom osvajanja Jeruzalema fatimidski kalif Ibn Moy je godine 979. zapalio crkvu Uskrsnuća, kupola joj se urušila, a patrijarh (biskup Jeruzalema) je poginuo u požaru. Tek je 984. godine mogla opet biti obnovljena, i to u oskudnoj mjeri.
Jeruzalem prije ratova – uništavanje Kristova groba, kršćanskih crkava, nasilna islamizacija i napadi na hodočasnike
Kada je fatimidski kalif Abu Ali al-Mansur al-Hakim (996.-1021.) prilikom jednoga napada na Bizantsko Carstvo teško poražen, osvetio se na kršćanima koji su živjeli pod njegovom vlašću: zabranjene su javne procesije, kršćani su izgnani iz svih javnih služba ili prisiljeni da prijeđu na islam, a u sljedećih deset godina oko 30.000 crkava je oduzeto ili opljačkano. Dani Konstantinove crkve Uskrsnuća bili su odbrojani. Godine 1009., u napadu religioznoga fanatizma, zapovjedio je kalif guverneru Ramle: najznačajnije svetište kršćanstva “uništiti, njihove (kršćanske) simbole ukloniti i izbrisati svaki trag ili uspomenu na njih”.
Sveti grob, nekoć u cijelosti očuvana udubljena pećina u litici, koji je postao mjesto Kristova uskrsnuća, trebala je biti dlijetima rasklesana. “Kako je nisu uspjeli uništiti, izlagali su liticu snažnoj vatri” kako je, s užasavanjem, izvještavao očevidac, benediktinski redovnik Ademar iz Jeruzalema. A onda bi vatru gasili hladnom vodom koja je omekšanu stijenu “odlamala”. Samo je jedan ostatak odolijevao goloj sili, među njime i kamena klupa na kojoj je nekoć bilo položeno tijelo razapetog Gospodina.
Dakle, okolnosti su na početku prvoga križarskog pohoda bile jasne:
1. Muslimani su prekršili danu riječ, došlo je do velika uništavanja crkava, osobito crkve Svetog groba, kršćani su bili maltretirani. Buduća nazočnost kršćana na svetim mjestima bila je ozbiljno ugrožena.
2. Bratska kršćanska zemlja – Bizant – u iznimno teškoj situaciji molila je za pomoć. Kako je seldžučka opasnost (Turci muslimani) bila velika, svako bi oklijevanje bilo jednako nepružanju pomoći, ali i opasnost za Europu.
3. Nije se radilo “imperijalizmu”, “kolonijalizmu” ili prisilnu obraćanju muslimana, nego jedino i samo o preživljavanju kršćana na Istoku i o sigurnosti jeruzalemskih hodočasnika sa Zapada.
Križari – spasitelji Europe
Zbog ovih razloga mora svaki objektivni povjesničar ocijeniti poziv Urbana II. legitimnim, a križarski pohod ponajprije kao opravdanu mjeru. Egon Flaig, profesor stare povijesti na Sveučilištu u Greifswaldu, pogodio je srž stvari kada je 16. rujna 2006. rekao za Frankfurter Allgemeine Zeitung: “Urban II. je vidio ispravno. Da je Carigrad pao već 1100. godine, onda bi golema turska vojna sila ušla u srednju Europu 400 godina ranije. U tome slučaju najvjerojatnije ne bi došlo ni do razvoja raznolike europske kulture: ne bi bilo slobodnih gradskih ustava, nikakvih rasprava o ustavima, nikakvih katedrala, ne bi bilo renesanse, ne bi bilo napretka u znanosti… Jer u islamskim područjima iščeznula je slobodna – Grčka! – misao upravo u tom razdoblju. Tvrdnja Jacoba Burckhardta – ‘Sreća da se, kada se sve zbroj i, Europa oduprla islamu’ – znači upravo to da jednako moramo biti zahvalni križarima kao i grčkim obrambenim ratovima protiv Perzijanaca.” Izgredi do kojih je za vrijeme križarskih pohoda dolazilo, a koji su i Papu ispunjavali ogorčenjem, predstavljali su nešto sasvim drugo.
Golema muslimanska sila, prvobitno arapska, a kasnije Turaka osvojila bi puno ranije velike dijelove Europe, a možda i cijelu Europu, da kršćanske vojske nisu napale nadiruće muslimane prema Europi na „njenom“ osvojenom teritoriju. Zaključak je to danas mnogih povijesnih stručnjaka za to srednjovjekovno doba.
Velike zasluge za širenje laži i parcijalnih „istina“ o Križarskim ratovima imaju „djeca Francuske revolucije“ koja s velikom mržnjom, netolerancijom i nekritičnošću promatraju sva povijesna događanja koja su vezana uz kršćanstvo i crkvu, dok prešućuju da su prvi genocid nad vlastitim narodom u Europi – Francuzima – počinili upravo oni u toj krvavoj revoluciji. Kao dobri učenici ubijanja (svog) vlastitog naroda i zadojeni njihovim prosvjetiteljskim idejama nastavili su posao Francuz: Španjolci, Katalonci, Nijemci, Baski, Rusi, Ukrajinci, Hrvati, Slovenci i drugi narodi Europe izrasli iz sekularnih ideoloških pokreta koji su uništili Europu u 20. Stoljeću i uzrokovali smrt milijuna ljudi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa