Kada je riječ o „kulturnoj hegemoniji“ treba imati na umu da kultura ne može biti potpuno neutralna i autonomna, odvojena od društva i politike, a pokušaj monopoliziranja kulturne sfere svakako postavlja pitanje odnosa kulture i političke moći, piše vecernji.hr
Čime su povezani kultura i politika? Metapolitikom.
Kultura ima dvije dimenzije, vidljivu koja se odnosi na materijalne i konkretne aspekte života društva, i drugu, latentnu, skrivenu dimenziju koja se odnosi na nesvjesni sustav simbolike i reprezentacije koji daju smisao i smjer toj eksplicitnoj kulturi, „mentalni habitus“, viđenje svijeta. Dakle metapolitika je politika plus kultura. Drugačiji način razumijevanja i provođenja politike. Temelji se na konstataciji da su ideje motor povijesti i društva i da odigravaju ključnu ulogu u kolektivnoj svijesti, o čemu govori povijest velikih ideja od Heraklita, Aristotela, Platona, Svetog Tome, Augustina, Descartesa, Kanta, Marxa, Heideggera, čije su ideje prethodile velikoj epistemološkoj i političkoj revoluciji. Naravno povijest proizlazi iz volje i akcije ljudi, ali oni se odvijaju uvijek unutar sustava uvjerenja i simboličnih reprezentacija koji ih usmjeravaju i impregniraju.
Marksistički teoretičar A. Gramsci skovao je paradigmu kulturne hegemonije kao miroljubivog sredstva kojim se održava kapitalistički poredak. Pomoću kulturne hegemonije tipične se buržoaske ideje proglašavaju općim javnim mnijenjem i zdravim razumom, pomoću kojeg se vlada.
Kulturna hegemonija omogućuje svojevrsno “jednoumlje”
Kulturna hegemonija u globalno doba inačica je suvremene meke sile „softpower“ kulturne industrije i industrije zabave, jedan oblik kognitivnog ratovanja. Također je ukazao na razlike klasičnog političkog društva koje vlada uporabom sile i zakona (vojska, policija, pravni poredak) i civilnog društva u kojem se vlada ideologijom i privolom (društvo, sindikati, obrazovni sustav).
Kulturna hegemonija omogućuje kontrolu i utjecaj nad javnim mnijenjem i propagiranje svojevrsnog „jednoumlja“ kao skup općeprihvaćenih i konformističkih obrazaca mišljenja i dominantnog lijevo-liberalnog društvenog svjetonazora. Riječ je idejnoj i kulturnoj dominaciji koja usmjerava i predstavlja određene političke i društvene opcije kao najlegitimnije na raznim područjima: primjerice tržišna liberalna opcija za ekonomiju, liberalni društveni svjetonazor, vjera u neprestani tehno-znanstveni napredak, materijalističko poimanje svijeta, multikulturalnost, egalitarizam.
Lijevo-liberalno jednoumlje svakako se temelji na paradigmi da je ekonomija iznad politike što podrazumijeva i idolatriju tržišne ideologije, konkurencije, slobodne trgovine, globalizacije, financijske deregulacije i liberalizacije.
Glavne poluge za ostvarivanje takve kulturne hegemonije su svakako kontrola odgojno-obrazovnog sustava (školstvo, fakulteti i sveučilišta, instituti), civilno društvo i sindikati, mediji, tiskani i audiovizualni pod kontrolom države, ali i privatne komunikacijske agencije i korporacije. Promicanje, razmnožavanje i održavanje glavnih paradigmi i poruka takve kulturne hegemonije provodi se često putem fenomena «medijskog mimetizma» preko kojeg velike mainstream press agencije i službeni mediji često kopiraju i crpe informacije iz istih izvora koji često nisu neovisni i kritični prema dominantnom društveno-političkom sistemu. Također uloga marketinških službi koje neprestano serviraju pseudo tržišne studije, izlazne ankete i statistike, zna usmjeravati i manipulirati realnom potražnjom i porivima potrošača kulture ili informacija. Teško je kronološki i povijesno smjestiti početak lijevo-liberalne kulturne hegemonije imajući na umu da je svaka politička ili crkvena moć uvijek težila uspostaviti kontrolu nad javnom mnijenjem, od Antike, Srednjeg vijeka do danas.
U europskim državama, politička i kulturalna hegemonija mijenjale su oblike, a hegemoniju u obliku cenzure, kontrole i propagande vršili su koncili, staleži, policija, kraljevski komesarijati za tisak, komunistički agitpropi. Moglo bi se reći da početak lijevo-liberalne misaone subverzije započinje za vrijeme prosvjetiteljstva u Engleskoj i Francuskoj s intelektualnim djelovanjem tadašnjih salona i loža usmjerenih protiv starog tradicionalnog i religioznog monarhističkog poretka, nastavlja se Napoleonovim ratovima i izvozom prosvjetiteljske kulturne revolucije. U modernom razdoblju, za objašnjenje fenomenologije današnje lijevo-liberalne kulturne hegemonije, neophodno je prikazati samu genezu takvog fenomenu kroz filozofsku neomarksističku Frankfurtsku školu i kasnije kulturnu revoluciju 68. generacije.
Frankfurtska škola i Gramsci – monopoliziranje odgojno-obrazovnog sustava
Jedan od klasičnih primjera osvajanja ili održanja političke moći putem kulturološke hegemonije je djelovanje tzv. Frankfurtske škole, koja je desetljećima monopolizirala odgojno-obrazovni sveučilišni sustav u zapadnoj Europi, pa i u bivšoj-Jugoslaviji. Nastala je 1923. godine kada je agent Kominterne György Lukács osnovao filozofski krug oko Instituta za marksizam na frankfurtskom sveučilištu, a kasnije su se pridružili Theodor Adorno, Wielhelm Reich, E. Fromm, Antonio Gramsci, Max Horkheimer, Herbert Marcuse.
Svaki od sudionika Frankfurtske škole stvarao je svoj filozofski epistemološki model koji je zagovarao protu-metafizički i anti-tradicionalni svjetonazor, areligiozni individualizam, prosvjetiteljski racionalizam i tehno-znanstveni pozitivizam. Jedan od glavnih ideologa Gramsci, smatrao je da se potrebno infiltrirati u zapadne institucije, sve pod krinkom marksističke revolucije nazvane kulturnom revolucijom. U »Bilježnicama iz zatvora« navodi – umjesto da se najprije osnuje vlast, a onda nameće kulturna revolucija, marksisti na Zapadu moraju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlast pasti u ruke kao zrelo voće.
No, Gramsci po uzoru lenjinističke avangardne metodologije, i zapravo tvorac „kulturološke strategije“ uviđa da je za promjenu kulture potreban dugotrajni pohod na institucije – umjetnost, film, kazalište, škole, fakultete, seminare, novine, časopise. Političke neistomišljenike i kritičare treba etiketirati kao fašiste, naciste, antisemite, umno poremećene, homofobe, ksenofobe. Politička sredstva revolucije uništenja „građanske i anti-revolucionarne kulture“ veoma su širok pojam. Za Adorna je to i obitelj koja je kolijevka fašizma, jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi.
Razaranje Zapada od 1968. – “Marš kroz institucije”
Iz tog svjetonazorskog i epistemološkog razaranja desetljećima poslije, nastala je 1968. godina – „Marš kroz institucije“ i infiltriranje institucija radi uspostave kulturne hegemonije. Poznato je ono čime se danas šezdesetosmaši ponose, u Hrvatskoj i u Europi, međutim s bitnom razlikom, oni koji su u svojstvu maoista i marksista ’68. bacali kamenje na institucije postali su lojalni kotačići današnjih liberalno-kapitalističkih dominantnih institucija.
Kulturna hegemonija generacije ’68. zasigurno ima katastrofalne regresivne posljedice na Zapadu kao i u Hrvatskoj, na području društva, kulture, obrazovnog sustava, politike i općeg društvenog svjetonazora, tako da se može govoriti o „pomračenju umova“. Takva konfuzija može se tumačiti kroz sintagmu „inverzije vrednota“. Naime, pod krinkom kritike potrošačkog društva, šezdesetosmaški pokret proveo je sustavnu dekonstrukciju zapadnoeuropskog organskog svjetonazora utemeljenog na poštivanju tradicije, autoriteta, načela hijerarhije
Cijeli tekst možete pročitati ovdje
Biografija:
Gramsci, Antonio, talijanski političar i teoretičar (Ales, Sardinija, 23. siječnja 1891. – Rim, 27. travnja 1937). Član Socijalističke stranke od 1911. Osnivač i urednik lista L’Ordine Nuovo od 1918. Ideolog i zagovornik radničkih savjeta u Italiji 1919.
Jedan od osnivača Komunističke partije (KP) Italije 1921. Na školovanju u SSSR-u 1922–24. Glavni tajnik KP Italije od 1924. i zastupnik u parlamentu. Kao teoretičar zagovarao autonomiju kulturnih i političkih struktura društva.
Tvorac koncepcije “kulturne hegemonije” kojom zamjenjuje pojam diktature proletarijata. Zalagao se za demokraciju i stvaranje “reguliranog društva”, u kojem će konsenzus zamijeniti nasilje. Fašisti su ga uhitili potkraj 1926, a 1928. osuđen je na 20 godina zatvora. Djela (sva objavljena posmrtno): Pisma iz zatvora; Zatvorske bilježnice; Moderni vladar; Historijski materijalizam i filozofija Benedetta Crocea.
Tekst se nastavlja ispod oglasa