Rođena 1493. u siromašnoj pobožnoj pravoslavnoj obitelji blizu Podgorice u Crnoj Gori kao Katarina Kosić, preseljenjem u Kotor u kuću plemića i katolika Aleksandra Bućina prešla je na katoličku vjeru.
Ušla je u red sestara dominikanki i živjela toliko svetim životom, sa osobitom ljubavlju prema siromasima, da su joj mnogi izdaleka dolazili po molitvu i savjet.
Blažena Ozana Kotorska ponos je hrvatskih katolika juga Hrvatske i cijelog hrvatskog naroda, kao i najljepši primjer suživljenja pravoslavnih i katolika u jednom duhu i vjeri.
Ona je utjelovljenje kasnijeg sna velikog svetog Leopolda Bogdana Mandića iz istog podneblja o ujedinjenju istočne i zapadne Kristove crkve.
I njezino tijelo, poput svetog Leopolda Mandića, već gotovo 500 godina leži neraspadnuto u „zaljevu hrvatskih svetaca“ – Boki Kotorskoj.
Katarina Kosić rodila se 25. studenog 1493. godine u vrlo siromašnoj pravoslavnoj obitelji. Bog ju je obdario neobičnom ljepotom, blagom naravi i dubinom duha koju je pokazivala već od malena. Tu neobičnost primijetila je majka kad ju je jednom, ushićena ljepotom prirode, mala Kata zapitala: „Tko je stvorio sve te ljepote?“.
Majka joj je odgovorila: “Gospod Bog, dijete moje, koji se rodio od Djevice i umro na križu zbog naših grijeha. Njega slave kršćani. U Kotoru se nalaze dvije njegove slike. Jedna ga prikazuje kao malo novorođeno dijete, a druga ga predstavlja pribijena na križu. Ja sam ih vidjela i poklonila im se.” Imala je i Katarina prilike klanjati se pred tim slikama kad su je roditelji zbog neimaštine s 14 godina dali u službu uglednoj kotorskoj obitelji Alesa Bućina. Osam je godina provela u toj obitelji često slušajući pobožne razgovore i molitve. Naročito se u njoj razbuktala želja za duhovnim životom nakon jedne propovijedi o Isusovoj muci što ju je slušala na Veliki petak. Tada je odlučila, unatoč protivljenju roditelja, Bogu se posvetiti u trećem redu sv. Dominika.
Zazidana djevica – molitva i pokora za svijet
Dvadesetdvogodišnja Katarina položila je zavjete i dobila ime Ozana. To je posvećenje toliko promijenilo njezin život da je ona iz dana u dan sve više molila. Osobito je često razmišljala o Isusovoj muci pa joj samostanski život nikada nije bio dovoljno strog te je zatražila od biskupa dopuštenje da živi zatvorničkim životom u jednoj zazidanoj ćeliji gdje će do smrti moliti, činiti pokoru i ukrašavati crkveno ruho.
Mnogi su s nepovjerenjem gledali na takvu “novotariju”; ta nije se čulo da je u Kotoru ikad živjela zazidana redovnica. Kako su prolazile godine svetačkoga života u samoći i odricanju, Ozana je sve više privlačila svoje mještane i sve češće iz tihe isposnice tješila, poučavala i proricala buduće događaje. Znala je mnoge odlomke Svetoga pisma napamet. Bez prestanka je prikupljala duhovno blago što ga crv ne nagriza niti hrđa uništava.
U 44 godine zatvorničkoga života mnogo se puta Sotona htio uplesti u Ozanin život. Nekad ju je prekomjerno hvalio pokušavajući je uzoholiti radi herojskih duhovnih podviga. Drugi put ju je ismijavao radi neobičnosti zatvorništva nastojeći je vratiti u kolotečinu prosječnosti kojom je živjela većina posvećenih osoba. Ozana je, međutim, navikla na njegove smicalice, ostala nepokolebljiva i dosljedna. Doista je imala pravo radovati se u trenutku kada je njezina borba bila pri svršetku. Ležeći nemoćno na neudobnim ljestvama, osjetila je neodoljivu potrebu da ocu Tomi ispripovjedi nešto lijepo iz svoga života što joj je u tom trenutku zaokupljalo misli i donosilo utjehu.
Nadnaravne milosti koje je Bog darivao Ozani
Ozana je imala mnoga viđenja i osobite milosti, ali jedan događaj od prije dvanaest godina pred smrt osobito ju je razveseljavao. Bilo je to pred Božić 1553. Po svom običaju, Ozana je Badnju noć provela u molitvi. Svaki čas u njezinu je srcu sve više rasla želja da vidi kakav je bio novorođeni Spasitelj. Mislila je da će umrijeti od svetoga uzbuđenja koje se u njoj raspirivalo s tom željom. Upravo u ponoć njezinu je ćeliju obasjala svjetlost i ukazala joj se betlehemska štalica. Motrila je svetu Bogorodicu kako nad jaslama drži svoga sina. Do nje je stajao sveti Josip vrlo ponizna pogleda.
Svugdje uokolo mnoštvo anđela pjevalo je slavu Bogu, a ona se nalazila među pastirima. Kao nekoć, kad je u mladosti bila pastirica na čistim prostranstvima gorskih pašnjaka, tu se pred štalicom klanjala Božanskom Djetetu. Bog joj je udijelio veliku milost kad je uslišio njezinu želju, ali ipak njezina čežnja nije bila zadovoljena.
Dok je promatrala betlehemski prizor, duša joj se opajala rajskom milinom te je poželjela odmah umrijeti i sjediniti se s Kristom, ali u taj čas viđenje je nestalo, a ona je shvatila da još mora živjeti u pokori i molitvom hraniti svoju nebesku čežnju. U trenutku kad se imala preseliti s ovoga svijeta, radost je obuze na sam spomen te divne milosti i na pomisao da će njezina čežnja biti ostvarena.
Neraspadnuto tijelo nakon gotovo 500 godina
Nakon njezine smrti, 27. travnja 1564., pokopana je u zajedničku grobnicu sestara dominikanki, ali ne zadugo. Nakon nekoliko mjeseci, kad su grobnicu otvorili kako bi sahranili drugu redovnicu, iz Ozanina se lijesa širio ugodan miris, a njezino tijelo bilo je neraspadnuto te je ono sve do danas izloženo na štovanje vjernicima.
Godine 1930. u Kotoru je održana velika svečanost povodom „potvrde i odobrenja štovanja blažene Ozane, prve katoličke blaženice od strane Apostolske stolice“, a te godine tijelo blažene Ozane postavljeno je u novi kovčeg u crkvi svete Marije. Prijenos je izvršen u prisutnosti kotorskog biskupa i grupe liječnika koji su konstatirali da je nakon 365 godina od smrti: „Tijelo neraspadnuto, ruke u zglobovima gibljive, dobrim dijelom sačuvana koža, zglobovi nerastavljeni, svi prsti čitavi, čak su i nokti sačuvani …“ što je bila dodatna potvrda njene „blaženosti i svetosti“.
Tekst se nastavlja ispod oglasa