Site icon narod.hr

28. srpnja 1941. “Antifašizam” u Srbu – kako su sami partizani tvrdili da je ustanak u Srbu pročetnički i osudili Đoku Jovanića na smrt?

Foto: prometej.ba

Ono što s godinama postaje očigledno je da ustanak u Srbu nije imao primarno antifašistički karakter, već šovinističko-četnički.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zašto onda hrvatska država sudjeluje u toj farsi koja se skriva iza pojma antifašizma?

 

“Četnici i mali broj komunista s toga područja (Lapac i Srb op.), podudarajući se u glavnom zajedničkom političkom cilju slamanja NDH, pokrenuli su akcije koje su za posljedicu imale stradanje golemog broja nevinih hrvatskih žrtava. Tako je u svojim osvrtima na promatrani tijek zbivanja jedan od suvremenika, komunistički aktivist Gojko Polovina, pored ostaloga, naveo kako su 27. srpnja 1941., u ranim jutamjim satima, on i dvojica njegovih prijatelja primili vijest da se u okolici Drvara vodi oružana bitka, piše dr. Zlatko Begonja za hkv.hr.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To je saznanje prema njegovoj tvrdnji, izravno utjecalo na njihovu odluku o prekidu nastavka puta prema Drvaru i zaustavljanju u zaseoku Zavlaka smještenom nedaleko od željezničke postaje Lička Kaldrma, a koji se nalazio na uskotračnoj pruzi Drvar – Knin. U nastavku Polovina tvrdi kako su u takvim okolnostima zapovjedili početak oružane borbe, te o tom postupku porukom upoznali istomišljenike u Drvaru.

 

Komunistička Partija smatra ustanak u Srbu četničkim

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nadalje, u svojim sjećanjima priznaje i to kako ga je ozbiljno zabrinjavala činjenica o početku borbenih aktivnosti’bez prethodnog odobrenja CK’. U tom smislu naveo je i pristigli prigovor Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju, iz kojega je bilo vidljivo protivljenje takvu razvoju događaja u Lici. Napominje kako je u dostavljenom prosvjedu Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju navedeno da je Polovina zloupotrebio svoj položaj i stavio se u ime Partije na čelo srpskih nacionalista, u stvari četnika, u njihovom šovinističkom obračunu sa ustašama, i to sve pod izgovorom spašavanja srpskog naroda od ustaškog pokolja.

Nekoliko dana kasnije, kada je ova oružana pobuna dostigla šire razmjere, iz Knina je tzv. Štabu gerilskih odreda stigao poziv za sudjelovanjem na ‘savetovanju Srba Like i severne Dalmacije’, koji se pripremao u dogovoru s talijanskim vojnim predstavnicima, te se trebao održati ll. kolovoza 1941. u mjestu Otrić (na željezničkoj postaji Zrmanja). Prema navodu Polovine, tzv. Štab gerilskih odreda je, bez konzultacija s višim partijskim instancijama, u Otrić na dogovoreno savjetovanje poslao Boška Rašetu i Đoku Jovanića. Zaključci s održanog savjetovanja bili su svedeni na to kako će se narod ‘u srpskim autonomnim općinama’ boriti protiv komunista i svih onih koji bi pokušali napasti talijanske oružane postrojbe.

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Komunisti osudili Đoku Jovanića na smrt zbog sudjelovanja u četničkom ustanku!

U međuvremenu, nakon što je saznao za tako postignute dogovore, član i za to područje određeni predstavnik CK KPJ i CK KPH Marko Orešković, prema tvrdnji Polovine, kazao je kako nema drugih mogućnosti nego da u ime CK KPH osudi Đoku Jovanića na smrt. Pritom je odredio Polovinu da formira sud koji bi trebao izreći kaznu i strijeljati Đoku Jovanića. Dobiveni zahtjev Polovina je odbio izvršiti uz obrazloženje da bi to bio ‘težak udarac za ustanak srpskog naroda cele Like’, premda se i kasnije od strane CK KPH ustrajavalo na provedbi takve kazne.

O navedenim zbivanjima svjedočanstvo je iznio i Đoko Jovanić, drugi suvremenik koji je u tom pogledu znakovito zabilježio kako na početku ovih događaja nije postojala orijentacija na narodnooslobodilačku borbu i partizansko ratovanje. Kazao je i to kako je oružani prepad na mjesto Srb izveden 27. srpnja nešto poslije 13 sati. Prema njegovoj tvrdnji proveli su ga ‘ustanici bosanskih sela Begluka, Bosanskih Osredaka i Krčkog brda, te gerilski odred Neteke s ustanicima iz Srba (iz logora u Bogutovcu)’. Prema njegovu svjedočenju spomenute snage brojile su oko 150-200 naoružanih osoba. Napomenuo je i to kako se ustaška vlast sa svega 4-5 ljudi povukla u nepoznatom pravcu.

Naravno da su ovaj događaj slijedile i druge oružane aktivnosti. Sva zbivanja bila su opterećena i međusobnim verbalnim sukobljavanjima većine deklariranih četnika i malobrojnih komunista, upravo zato što su jedni i drugi težili ostvarenju vojnopolitičke dominacije nad pokrenutom oružanom pobunom. Pod takvim okolnostima isključivo četnički orijentirani pojedinci poput Pajice Omčikusa, Miloša Torbice, Ise Lukića, Steve Rađenovića, Jove Keče i ostalih, ustrajavali su na zahtjevu za poštivanjem ranije postignutih dogovora s Talijanima u Benkovcu od 23. srpnja 1941. godine.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Naime, prema njima su se kninsko i gračačko područje, sada uz dodatak i donjolapačkog, trebali naći u sklopu anektiranoga talijanskog teritorija. Takva su politička stajališta nailazila na apsolutno odobravanje srpskoga stanovništva u spomenutim krajevima, što je za posljedicu imalo njihovo potpuno opiranje bilo kakvu sukobu s talijanskim fašističkim postrojbama.

 

Đoko Jovanić tvrdi da u ustaničkim krajevima prevladava četničko raspoloženje

U nastavku Đoko Jovanić tvrdi kako je kod srpskoga pučanstva na osnovu uspostavljenog ozračja bitno prevladala četnička politička orijentacija. Usporedo s time, prema njegovu navodu, uslijedili su i talijanski pozivi za održavanjem pregovora ll. kolovoza 1941. u mjestu Otrić pa je zbog toga dan ranije, 10. kolovoza, u Donjem Lapcu na inicijativu Polovine održan sastanak tzv. Štaba gerilskih odreda za D. Lapac i Srb. Tu je odlučeno kako će na predviđene pregovore krenuti Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić i Boško Rašeta. Međutim, nakon što su istoga dana odabrani pregovarači došli u Srb, tamo je na izričito traženje okupljenoga srpskog stanovništva ustanovljena nova pregovaračka skupina u sastavu: Stevo Rađenović, Boško Rašeta, Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić i Miloš Torbica. Odatle proizlazi da su se izaslanstvu određenom po tzv. Štabu gerilskih odreda naknadno pridružili u zajedničkom poslu nesporno četnički orijentirani Stevo Rađenović i Miloš Torbica. Dogovoreni sastanak održao se u Otriću 11. kolovoza i na njemu su doneseni ranije spomenuti zaključci.

Nakon toga, Đoko Jovanić tvrdi kako je pozvan 13. kolovoza u Drvar gdje je podnio izvješće Marku Oreškoviću, koji je takve razgovore osudio i tretirao popuštanjem fašističkom pritisku, te da će u tom smislu tražiti odgovornost za sudionike razgovora.

 

A što kaže Simo Dubajić – partizanski ubojica poznat po velikosrpstvu?

U kontekstu nastale pobune zanimljivo je navesti i razmišljanje Sime Dubajića, koji je smatrao kako su sudionici ‘bili zadovoljni pobedama nad ustašama, razgovarali o prošlosti i sanjarili o budućnosti. Znali smo da Kraljevina Jugoslavija nije bila sposobna da u miru odvoji Srpsku Krajinu od Banovine Hrvatske, na čemu je stalno inzistirao Niko Longo. Sad smo osećali da nam se ukazala idealna prilika za ostvarenje te životne potrebe srpskoga naroda’.

Na tim osnovama, nadalje tvrdi Dubajić, nastao je i otrićki sporazum koji je ključno sadržavao protjerivanje ustaša iz, kako kaže Krajine, proširenje talijanske okupacijske zone na cijelu Krajinu, te zadržavanje srpskog naroda izvan Srbije pod protektoratom Italije do trenutka prijelaza na stranu velikih saveznika.

Također, u Zborniku dokumenata ‘Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941. – 1945.’, za promatrana zbivanja u svezi s početkom oružane pobune, a prema izvodu iz lista ‘Naš izvještaj’, glasila Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju, od 2. kolovoza 1941. navedeno je: ‘Istina je da u borbama, naročito u srpskim krajevima, učestvuju i četnička odjeljenja. Ali to nijesu oni protunarodni ‘četnici’, koji su poslije 1929. g. bili oružje velikosrpskih vlasti u hrv. krajevima. To su srpski seljaci, koji su se digli protiv tlačenja i ubijanja od strane fašističkih slugu, ustaša, te vode pod starim nacionalnim imenom četnika, nacionalno-oslobodilačku borbu protiv fašizma.’

U bilješci pod tim tekstom naznačeno je kako ‘U prvim danima oružane borbe protiv neprijatelja ustanici nisu bili podijeljeni već su akcije izvodili zajednički’. Još jedna bilješka dodatno pojašnjava događaj navodeći kako ‘Velikosrpski elementi, pristalice režima bivše Kraljevine Jugoslavije, uspjeli su u prvim danima ustanka protiv okupatora i ustaške NDH da jednom dijelu ustanika nametnu svoja shvaćanja: boriti se samo protiv kvislinške NDH, a talijanske okupatorske jedinice  ne napadati, naprotiv, surađivati s njima jer će one, navodno, štititi srpski živalj od ustaških progona.”

Ako ustanici nisu napadali talijanske fašističke jedinice, a fašizam je čedo i izum Talijana, kakav je to onda antifašistički ustanak?

Sve se zna, bio je to pokolj hrvatskog katoličkog i muslimanskog naroda kakav se je na ovim područjima ponovio i 50 godina kasnije.

 

Smišljeno ratno kao i poslijeratno zadržavanje i veličanje falsificiranog pogleda na promatrane događaje u Srbu 1941. godine, rezultirali su u razdoblju trajanja totalitarnoga komunističkog režima u Jugoslaviji nizom negativnosti.

Svakako je jedna od takvih bila i činjenica da se sve do 1989. nadnevak 27. srpnja obilježavao kao Dan ustanka naroda SR Hrvatske, a da su ga HDZ i SDP danas ponovno podignulo iz pročetničkih okvira na razinu antifašizma. Bez obzira i na drugu važnu činjenicu počinjenih zločina nad hrvatskim civilima na Širokom prostoru. Taj zločin ima sva obilježja genocida jer je hrvatskog naroda doslovno nestali s tih prostora. 

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE
Exit mobile version