Premda je kralj David u životu počinio teške grijehe, kao i velika kajanja i pokore, Sveto Pismo desetke puta naglašava da je Isus Krist rođen iz “roda Davidova”, najslavnijeg kralja Izraela. Osim toga, sam kralj David je, kao i neki drugi veliki likovi iz Starog Zavjeta, pralik koji je ukazivao na dolazak Mesije koji je Isus Krist.
Ponajprije, lik Davida kao čovjeka i kralja toliko je izrazit da on Izraelcima uvijek ostaje pralik Mesije koji se ima roditi iz njegova roda. Od Davida nadalje nositelj saveza s narodom je kralj, kako to piše Ben Sirah na kraju svoga opisa Davidova lika, pa je stoga prijestolje Izraela Davidovo prijestolje, njegove su pobjede navještaj one pobjede koju će Mesija – pun Duha što je počinuo na Jišajevu sinu – odnijeti nad nepravdom: »Pobjedom svoga uskrsnuća Isus će ispuniti obećanja dana Davidu«, o čemu pišu Djela apostolska (Dj 13, 32-37), a povijesti dati njen smisao, kako piše Otkrivenje (Otk 5, 5), pa Rječnik biblijske teologije pita: »Kako je Davidov lik stekao to birano mjesto u povijesti spasenja?«
No ne ostaje samo na pitanju, nego nudi i više odgovora sažetih oko ključnih pojmova kao što su »Božji izabranik« i »junak Izraelov«, te na kraju tumači kako je sam Mesija – sin Davidov.
Što se tiče Božjega izabranika, i sami znamo da je David pozvan od Boga i da je posvećen pomazanjem, da ga Bog sveudilj blagoslivlja, podupire svojom prisutnošću: Bog je s njime pa on uspijeva u svojim pothvatima, od kojih se posebno pamti pobjeda nad Golijatom, kao i druge pobjede u ratovima dok je bio u Šaulovoj službi, ali i onim borbama koje će voditi kao kralj i osloboditelj Izraela. David je poput Mojsija pastir Izraelov, te je baštinio obećanja što ih je Bog dao praotcima. Kada je u borbi s Filistejcima konačno zauzeo Jeruzalem, taj se grad proziva »Davidovim gradom« i postaje prijestolnicom svega Izraela, kamo je uveo kovčeg saveza pa Jeruzalem postaje i svetim gradom.
»Kad ga Bog zove, David se odaziva dubokom privrženošću. Njegova vjera nosi pečat očekivanja Božjeg trenutka; stoga se on čuva da stavi ruku na Šaulov život, čak i kad mu se pruža prilika da se otarasi svoga progonitelja«, piše Rječnik biblijske teologije kada tumači zašto je David »junak Izraelov«. Takvo njegovo držanje govori o tome da se David savršeno prepušta Božjoj volji, da je spreman sve primiti od Boga i nada se da će Gospodin pretvoriti u blagoslov sve ono negativno što mora proživjeti.
Psalam 132 pjeva o vezi što je uspostavljena između kovčega, kao znaka Božje prisutnosti, i Davidova potomstva, pa je stoga shvatljiva i važnost koja se pridaje nasljedstvu na Davidovu prijestolju. »Stoga je, kad su se vremena napunila, Krist nazvan ‘sinom Davidovim’«, kao što to piše evanđelist Matej (Mt 1, 1). Isus nije nikada odbio taj mesijanski naslov, no on nije potpuno izražavao misterij njegove osobe.
To je razlog da Isus, koji je došao da ispuni obećanja dana Davidu, obznanjuje kako je on veći od Davida: on mu je Gospodin (Mt 22, 42-45).
Isus nije samo »sluga David«, pastir naroda Božjega (Ez 34, 23 sl), on je Bog sam koji dolazi pasti i spasiti svoj narod (34, 15 sl): onaj Isus, »izdanak i potomak Davidov«, čiji ponovni dolazak očekuju i dozivlju Duh i Zaručnica, kako piše u Otkrivenju: »’Ja, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti ovo po crkvama. Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica.’ I Duh i Zaručnica govore: ‘Dođi!’ I tko ovo čuje, neka rekne: ‘Dođi!’ Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!« (Otk 22, 16-17).