Vojislav Šešelj će Tomislava Nikolića, kasnije predsjednika Srbije od 2012.-2017., za vrijeme rata 1993. proglasiti službenim četničkim vojvodom. Oni koji poznaju smisao i pravila četništva, znaju da to često postaje netko tko je u ratnim prilikama osobno nekoga ubio. Za bivšeg srbijanskog predsjednika postoje sumnje da je ubijao zarobljene starce i žene u Slavoniji, u Antinu.
Pravo je pitanje: kakvo je to javno mnijenje u Srbiji kad više od polovice građana izabere za predsjednika četničkog vojvodu kod kojeg postoje sumnje za ubijanje civila?
Sve što je u Domovinskom ratu snašlo Antin, ovo hrvatsko selo mirnih i poštenih poljodjelaca, odgojenih u duhu katoličke vjere, može se pripisati prije svega potpuno negativnom okruženju. Ovo selo se poput Ćelija, Ludvinaca i Tordinaca našlo u potpunom okruženju onih, koji su odlučili očito mnogo godina ranije, od ovog pitomog kraja napraviti spaljenu zemlju. Treba reći da je to okruženje dobrim dijelom stvoreno doseljavanjem solunskih dragovoljaca iz Srbije nakon Prvog svjetskog rata, a dopunjeno je nakon Drugogo svjetskog rata istjerivanjem Nijemaca i drugih nepoželjnih, redovito bolje stojećih ljudi, piše vecernji.hr
Nacionalni sastav Antina je prema popisu iz 1991. godine bio takav, da je selo imalo 997 stanovnika, od kojih je samo jedan bio Srbin, a 12 stanovnika se izjasnilo Madžarima. Treba odmah reći da je susjedna Antinska Mlaka, koja se naslanjala na Antin, na cesti Antin-Tordinci, bila naseljena solunskim dragovoljcima i iz tog sela je uz Markušicu stizalo sve zlo, koje će pogoditi Antin.
Od tada pada Antin 29. rujna 1991., selo nije predstavljalo u vojničkom smislu nikakvu opasnost, pa ipak će tu biti ubijeno 27 civila, koji su tu ostali nakon istjerivanja iz Antina. Ukupno će biti ubijeno ili poginulo 37 Antinčana, od kojih je, kako smo rekli 27 ubijeno u selu, od kojih je samo 12 pronađeno a devet identificirano.
Još je žalosnija činjenica da je pitanje zločina u Antinu pokrenula Nataša Kandić, ravnateljica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, a ne netko iz Hrvatske. Činjenica je da se većina onoga što se dogodilo u Antinu zna, a da je bilo volje moglo se znati sve i moglo se barem dokazati ljudima da žrtva za domovinu nije bila uzaludna, iako je očito bila nužna.
Bivši predsjednik Srbije ubijao Hrvate u Slavoniji?
Na Božić 1991. godine u kuću Antinih roditelja dolazi skupina srbijanskih rezervista, koji su radili u vojničkoj kuhinji u kući Antinog susjeda Vidulina. Kažu da su došli čestitati Božić i donijeli su kave i cigareta. Priču je iz susjedne prostorije slušao Ante Strinić-Pušo i čuo kako se oni tuže da su protiv svoje volje mobilizirani i da se ne mogu načuditi kako se ponašaju domaći Srbi, koji su kao ugroženi, a oni vide da oni imaju sve. Pitali su Antine roditelje, da li im treba što, a sutradan su donijeli vreću krumpira i nešto graha. Želim namjerno ovo reći, jer sigurno je među njima bilo i takvih, no što je tu radio Tomislav Nikolić, zaposlenik do rata kragujevačkog poduzeća Gradska groblja. On je po tom svom zaposlenju u Srbiji dobio nadimak Grobar, no za zasluge ubijanja nemoćnih i nedužnih u Antinu, Vojislav Šešelj će ga u svibnju 1993. godine proglasiti četničkim vojvodom. Oni koji poznaju smisao i pravila četništva, znaju da to ne može postati netko, tko nije u ratnim prilikama osobno nekoga ubio, a to uvijek mora biti na svirep način, piše Zvonimir Despot za vecernji.hr
Tomislav Kalaica kaže, kada su ubijali da su oni tako mučili ljude da su se Antinom čuli jauci od željezničke postaje Antin-Markušica od Antina udaljenog gotovo dva kilometra. Tu uz prugu je vikendica Ivice Matanovića-Cara, a uz nju je on nekoliko godina prije rata iskopao ribnjak. Taj ribnjak je u vrijeme “junačenja” Tomislava Nikolića u Antinu postao masovna grobnica.
Danas u Antinu troje mještana bez sustezanja tvrde da je taj “junak” ubijao stare i nemoćne, a da je to istina potvrđuje i pokušaj da se prije mirne reintegracije sklone posmrtni ostaci ubijenih. Htjelo se sakriti, ali svi pametni znaju da to nije moguće, jer se zna da su u Antinu ubijeni: Zvonimir Flinčec, Stjepan Lončar, Martin Antinac i njegova supruga Ana, Stjepan Patačić, Stjepan Šarčević, Antun Miklošević, Josip Kotarlić, Anica Soldo, Ivan Ižaković, Franjo Miklošević, Vlatko Flinčec, Marica Mihalj, Ivka Farago, Vicko Mikulić, Andrija Lukadinović, Josip Pastor, Zvonko Kovačević, Perica Mihaljević, Mato Kovačević, Vicko Romić, Juliška Pastor, Ranko Soldo i Zvonko Mlinarević.
Od 27 ubijenih za vrijeme okupacije Antina 12 ih je pronađeno, a devet identificirano, pa ostaje za upitati one koji o tome nešto znaju, zašto i u čijem interesu šute.
Tekst se nastavlja ispod oglasa