Jaroslav Šifer, umro na današnji dan 1982. godine, je bio nogometaš koji je postigao prvi pogodak za slavni zagrebački nogometni klub Građanski.
Građanski je bio veliki protivnik politike mađarizacije u Austro-Ugarskoj, te izrazito prohvatski domoljubni klub u tada teškim prilikama za Hrvate. Zbog toga je veliki broj Hrvata izvan Zagreba navijao za taj klub, jednako kao i Dinamo u vrijeme Jugoslavije. Ime Dinamo bilo je omraženo komunistima, kako zbog hrvatskog grba na prsima igrača, tako i zbog navijača koji su iz prkosa i domoljubljnog hrvatstva navijali za – Dinamo.
Jaroslav Šifer postigao je prvi povijesni pogodak za Građanski na prvoj povijesnoj utakmici kluba 21. svibnja 1911. godine protiv rezervne momčadi HAŠK-a (1:5). Bio je obrambeni igrač, oštar u startu s odličnim postavljanjem. Jedan je od najboljih hrvatskih braniča između dva svjetska rata. Jedan od osnivača kluba, dugogodišnji igrač i državni reprezentativac.
Da je nogomet za Hrvate bio uvijek više od sporta, svjedoči na samo novija povijest nogometa, već cijela njegova povijest.
Nogomet je za Hrvate uvijek bio izraz domoljublja!
Naime, nakon što se Zagrebom pronijela vijest da mađaroni na krilima Željezničke pragmatike iz 1907. godine (provođenje mađarizacije u natpisima na željeznici) žele osnovati svoj nogometni klub, u Zagrebu se javio bunt i prkos da se osnuje pravi hrvatski nogometni klub koji će biti simbol Hrvata.
Bio je to slavni Građanski!
Kad su govornici na osnivačkoj skupštini spomenuli i činjenicu da mađarski klub već sada pokušava u svoje redove pridobiti neke dobre igrače zagrebačkih klubova, obećavajući im unosnu i dobro plaćenu službu na željeznici, pretvorio se ovaj sastanak u protesnu skupštinu. Prisutni su povicima oštro reagirali ne samo na spomenutu namjeru već i na činjenicu da se u Zagrebu osniva mađarski nogometni klub.
Jedan od osnivača kluba, dugogodišnji igrač i državni reprezentativac, Jaroslav Šifer opisao je taj događaj sljedećim riječima:
“Na sastanku u Novoj pivani govorilo se ponajviše o osnutku kluba građana našeg grada, no kad su neki govornici potakli i pitanje osnutka mađarskog kluba usred Zagreba, došao je do izražaja pun revolt prisutnih, tim više jer se pronio glas da taj mađarski klub već ima sastavljenu i buduću upravu i da nagovaraju istaknute igrače naših klubova da prijeđu kod njih.”
“Po završetku ovog sastanka“, nastavlja Šifer, “svrstali su se skoro svi prisutni u povorku. Pjevajući hrvatske rodoljubne pjesme, kao i ratnim povicima protiv mađarizacije Hrvatske, te osnivanja mađarskog kluba u Zagrebu, dali su prisutni u toj povorci oduška svom negodovanju i prosvjedu. Povorka je krenula u pravcu Glavnog kolodvora i potom skrenula u Mihanovićevu ulicu prema svim tada omraženoj zgradi Prometne uprave državnih željeznica. Spomenuti još moram da su nam se putem priključili i brojni građani, koje smo putem susretali, kada su doznali o čemu se radi. Stigavši pred tu zgradu demonstranti su za tren oka kamenjem razbili gotovo sve prozore te dvokatnice. Ubrzo je stigla policija koja je izgleda nezapaženo pratila našu povorku, jer se nadaleko čula lomljava i zveket razbijenog stakla na prozorima zgrade. Policija je odmah brutalno stupila u akciju, kao što je to uostalom u ono vrijeme uvijek bio slučaj kod demonstracija protiv mađarskog režima, rastjerujući demonstrante. Dobro se sjećam da je tom prilikom bio uhapšen i mladi tipografski naučnik Dragutin Vrbanić, zvan Basso, kasniji dobar igrač Građanskog i priličan broj mojih vršnjaka. Vrbanić nam je jednom prilikom i sam priznao, da su ga na policiji dobrano istukli, jer je bio uhvaćen ‘na djelu, tj. dok je bacao kamenje na prozore zgrade. U zatvoru je odležao 5 dana, sve dok ga nije izvukao prijatelj sportaša dr. Josip Reberski.”
Uspjeh tih protesta bio je zaista potpun, jer se konačno odustalo od osnivanja tog kluba. I sada se daljnji događaji odvijaju filmskom brzinom. Već sljedećeg dana, tj. 13. travnja 1911. održan je u restauraciji Matković u Frankopanskoj ul. 8 (danas Dramsko kazalište Gavella) drugi javni sastanak radi osnutka kluba građana Zagreba. Koliko je bilo zanimanje Zagrepčana za taj sastanak, najbolje dokazuje podatak da je prisustvovalo preko 300 sportaša i građana, što je za ono vrijeme bio pravi rekord.
Najživlja debata nakon toga vođena je o imenu kluba. Prijedlog nekolicine da se klub prozove Hrvatski športski klub građana Zagreba konačno je jednoglasno prihvaćen.
Tako je nastao slavni Građanski!
Tekst se nastavlja ispod oglasa