I danas su zaprepašćujuće brojke koliko se osoba u Slavoniji i Hrvatskoj, vodi nestalima nakon Drugog svjetskog rata, i 75 godina nakon završetka tog velikog svjetskog sukoba. Sve su to velikom većinom Hrvati, ubijani od partizana iz čiste mržnje, po etničkom i nacionalističkom ključu. Samo na području nevelike Đakovštine se nestalima vodi 1600 Hrvata iz tog vremena.
Ovo je priča o ocu i sinu koji su ubijeni od partizana, samo zato što nisu htjeli pljačkašima i razbojnicima predati novac iz crkvene blagajne.
Sve do 2016. godine, dakle punu 71 godinu, Međunarodni dan nestalih osoba izravno se ticao prošlosti obitelji Šulina iz Đakova, a koja vuče korijene s otoka Krka. 2016. godine, naime, Šuline su službenom procedurom uspjele mrtvim proglasiti Stanka Šulinu koji je nestao 1945., nakon ulaska partizana u Đakovo. Tada partizani iz Srbije, 21. srpska divizija osnovana u južnoj Srbiji, ubijaju njegova oca Ivana. Ubijaju i Ivanova sin Stanko potom nestaje, prema jednima u smjeru Ruševa, gdje je i danas masovna grobnica ubijenih vojnika i civila većinom iz Đakovštine, a prema drugima u koloni u smjeru Slavonskog Broda, piše Glas Slavonije.
“Pradjed Stanko ubijen je radeći na vratarnici Biskupije i ne želeći partizanima predati biskupijsku blagajnu. O njegovoj smrti postoje podaci, dok je djed Ivan, koji je tada radio kao krojač u Biskupiji, sve do 2016., kada smo u složenoj proceduri proglasili njegovu smrt, 71 godinu vođen kao nestao. Baka je o njegovu nestanku samo rekla: ‘Odveden vezan žicom…'”, ispričao je Stankov unuk, Đakovčanin Mario Šulina, slučaj svog djeda.
I danas su zaprepašćujuće brojke koliko se osoba vodi nestalima iz i nakon Drugog svjetskog rata, i 72 godine nakon tog velikog svjetskog sukoba. U Đakovštini se s kraja Drugog svjetskog rata i poraća i danas nestalima vodi više od 1600 vojnika i civila. Podatak je to koji je službeno objavljen i u dokumentarnom filmu “Nosili su bunđur reklju” autora Marija Šuline, a koji je posvećen žrtvama partizanskog, komunističkog terora počevši od travnja 1945., kada u Đakovo ulaze partizani. Samo u 40-ak kilometara udaljenom Ruševu, selu na granici Đakovštine i Požeštine, smaknuto je tada od 300 do 500 osoba, neki na putu do tog mjesta, a neki u tom selu, neki odvedeni u kućnim papučama.
Tu tragediju Đakovčani, kaže predsjednik Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka – krilo Đakovo, Pero Šola, nazivaju Đakovački križni put.
“Đakovačka je to Ovčara jer po mnogo čemu su masovne egzekucije u Ruševu 1945. slične pokolju na Ovčari 1991., 46 godina poslije”, kaže Šola.
Zanimljivo je da su egzekucijama u đakovačkoj Ovčari 1945., kao i vukovarskoj Ovčari 1991., sudjelovali ljudi s petokrakama na glavi, a dobar dio njih je došao iz Srbije ubijati u Hrvatsku.
I 1945. pred pad NDH, i 1991. kada je pao Vukovar i bila okupirana Hrvatska.
Nadalje, u masovnoj grobnici Parokova livada u centru Đakova, koja nije istražena ni 72 godine nakon masovnih smaknuća Đakovčana, procjenjuje se da skriva od 80 do 100 žrtava. Po cijeloj Đakovštini, zapravo, niz je masovnih grobnica, nastalih nakon završetaka rata 1945. godine.
Partizani su većinu masovnih ubojstava napravili nakon završetak rata, kada je zavladao mir i kada svako ubijanje treba stati. Ali partizanski krvnici su svoj krvavi pir i genocid napravili nakon što je završio rat.
“Svibanj 1945., nakon dolaska komunističkih vlasti, vrijeme je nestajanja ljudi po Đakovu i okolnim selima. Osobe koje su odlazile pred komunističkom jugoslavenskom armijom nestajale su zato što su odlazile, a osobe koje su ostale kod kuće i čekale novu vlast nestajale su zato što su ostale. Stoga je na Gradskom groblju najčešća godina smrti 1945., a nemali je broj nadgrobnih ploča na kojima piše “nestao u II. svjetskom ratu””, kaže Šola.
Na dijelu spomenika može se vidjeti i natpis “strijeljani u Ruševu” i slično. Žrtvoslovne udruge poput njegove stalno ističu kako su te žrtve prešućene, a njihova grobišta – prikriveni grobovi.