Na današnji dan 3. listopada 1929. kralj Aleksandar Karađorđević promijenio je ime svoje države u – Jugoslavija. S prekidom u Drugom svjetskom ratu ta država je trajala do 1991. Osnovno obilježje te tvorevine bila je diktatura: prvo velikosrpska, a nakon toga komunistička.
Obje Jugoslavije bile su tamnice za hrvatski narod, a mnogi hrvatski domoljubi platili su životom svoje zalaganje za narodna i ljudska prava. Vrlo je snažan bio pokušaj stvaranja umjetne jugoslavenske nacije na račun hrvatskog naroda, no on je zaustavljen raspadom Jugoslavije. Ta se država raspala u brutalnoj agresiji na Hrvatsku, a kasnije i na Bosnu i Hercegovinu te Kosovo.
3. listopada 1929. srbijanski kralj Aleksandar Karađorđević proglasio je novo ime države: Kraljevina Jugoslavija.
Bilo je to treće ime versajske umjetne tvorevine nastale na ruševinama Austro-Ugarske i Otomanske imperije. Do tada od 1921-1929. i poznatog Vidovdanskog Ustava država se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, dok je prvo ime od 1918. bilo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.
Ta država prestala je postojati 1941, a obnovljena je 1945. kada je proglašena Demokratska Federativna Jugoslavija pod diktaturom komunizma. Kralju Petru Karađorđeviću zabranjen je povratak u zemlju.
Promjena imena – „Jedan narod, jedan kralj, jedna država“
Znakovito je da je ime Jugoslavija uvedeno nakon ukidanja parlamentarizma i koliko toliko demokratskih institucija (Skupštine i stranaka) nakon uvođenja diktature 6. siječnja 1929. Diktatura je bila uvedena s tipično velikosrpskim (o)pravdanjima o „nesposobnosti parlamenta, krizi u državi, potrebi rešenja napete situacije i slično“. Ustvari, situacija u zemlji dovedena je do točke pucanja nakon ubojstva Stjepana Radića i hrvatskih zastupnika u beogradskoj Skupštini par mjeseci ranije. Hrvatski narod bio je na rubu revolta i općeg bunta, a odgovor je bio – represije, progoni, zatvaranja i ubojstva Hrvata.
Sličan obrazac prema hrvatskim domoljubima i borcima za ljudska prava, na još brutalniji i svirepiji način, koristila je i komunistička Jugoslavija.
Srbijanski kralj tada, nimalo slučajno, uvodi geslo „Jedan narod, jedan kralj, jedna država“. Pod tim geslom počela je unitarizacija i uveden je pojam jugoslavenstva, kojem je krajnji cilj bio utopiti sve narode u jednu jugoslavensku naciju pod dominacijom Srba. Pod sličnim geslom Slobodan Milošević pokušao je provesti izbore u Jugoslaviji pred početak agresije na Hrvatsku sa sloganom „jedan čovek, jedan glas“, a oboje je u stvarnosti trebalo pokriti krajnju ideju: dominaciju Srba pod maskom jugoslavenstva.
Jugoslavenska nacija – oružje za uništenje Hrvata
Godine 1961. jugoslavenski su komunisti uveli pojam jugoslavenske nacije u popise pučanstva, iako je to u povijesti bila posve nepoznata i nikada spominjana nacija. Na prvom popisu taj je postotak bio neznatan, ali je s godinama rastao. Cilj svega toga bio je rashrvatiti Hrvate u jugoslavensku naciju što je više moguće i asimilirati bosanske muslimane kojih je jedan dio bio jako sklon jugoslavenstvu. Bila bi to nova, po volji komunista, skrojena nacija s kojom bi mnogo lakše vladali u svojoj diktaturi.
Tako je 1981. na popisu stanovništva u Hrvatskoj bilo već skoro 10% Jugoslavena od kojih je najveći broj bio osoba iz miješanih brakova, kao i dio Srba i Hrvata koji su se odrekli svog narodnog identiteta u korist jugoslavenstva. Vjerojatno bi popis 1991. donio znatnije povećanje tog postotka da nije došlo do raspada Jugoslavije, a time i apsurdne situacije u kojoj postoji nacija čija je država kako nastala, tako i nestala.
Ipak, pojam jugoslavenstva i Jugoslavije, iako je trajao samo od 1929-1991, s prekidima i promjenama diktatura (od velikosrpske do komunističke ), ostao je upisan u mnogim ljudima. To su osobito oni čije su obitelji imale financijske, političke i druge koristi u toj državi. Ipak, tijek vremena čini svoje i pojam jugoslavenstva nestaje iz javnog života ili se barem pojavljuje u nekim manje jasnim, ali možda i opasnijim oblicima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa