Branimir Wiesner Livadić (Samobor, 30. rujna 1871. – Zagreb, 30. srpnja 1949.) bio je hrvatski novelist, pjesnik, putopisac, esejist.
Poslije gimnazije studira filozofiju u Zagrebu te doktorira u Beču 1895. Radio je kao srednjoškolski profesor u Zagrebu, Varaždinu, Senju i Karlovcu. Od 1920. je ravnatelj Drame HNK.
Od 1907-1919. uređuje Savremenik, središnji književni časopis toga doba u Hrvatskoj, a 1928-1929. Hrvatsku reviju. Savremenik preuzima u jeku sukoba „starih“ i „mladih“.
Premda ga po pitanjima angažiranosti književnosti, slobode umjetničkog stvaranja i larpurlartizma svakako treba uvrstiti u „mlade“, oko Savremenika je uspio okupiti sve poznatije pisce, bez obzira na njihovu kulturnu orijentaciju i političku pripadnost.
Pisao je pjesme, novele i kritike. Prozna djela su mu nadahnuta modernizmom. U uspjelijim novelama u pravilu dominira intimna tematika ljubavi i seksualnosti. U svojim se programskim člancima bavio pitanjem doživljaja umjetnosti kao estetskog fenomena, no bez određenijeg sustava i teorijske podloge.
Važnija su mu djela zbirka Novele (1910.), Legenda o Amisu i Amilu (1913.), te putopis Do Buenos Airesa (1937.).