Sveta Veronika (Veronica, Berenice), pobožna žena iz Jeruzalema (po nekima iz Cezareje), prema predaji je na putu prema Kalvariji hrabro pristupila Isusu i obrisala svojim rupcem krv, znoj i pljuvačku s njegova lica. Za nagradu joj je Gospodin uzvratio svojim likom utisnutim na platnu. Iako nije zabilježen u evanđeljima, taj događaj se spominje kao šesta postaja pobožnosti križnoga puta. U Jeruzalemu, odakle i potječe pobožnost križnog puta, raširena zaslugom franjevačkih propovjednika u XVII. stoljeću, pokazuje se i kuća koju legenda pripisuje pobožnoj Veroniki.
Sveta Veronika pokopana je u stolnoj crkvi svih katolika – Svetom Petru u Rimu. Njezin grob se nalazi upravo pored groba apostolskog prvaka svetog Petra i njegovog brata svetog Andrije. Tako je ta pobožna i hrabra žena dobila grob i trajni spomen u središnjoj kršćanskoj crkvi svijeta. Mnogi hodočasnici dolaze se pokloniti ženi koja se nije uplašila silnika i pružila Isusu trenutak utjehe na njegovom putu za Golgotu.
Dante, Sveta Veronika i Hrvati
Veliki Dante je u svojem „Raju“ u XXXI. pjevanju, stihovi 103-108 upravo spomenuo svetu Veroniku i povezao njen lik sa hodočasničkim likom Hrvata koji dolazi na hodočašće u Rim. Sljedeći stihovi opisuju kako Dante ekstazu svog viđenja velikog sveca Bernarda prispodobljuje s ushićenjem pobožnog hodočasnika iz Hrvatske, koji je napokon nakon više mjeseci putovanja u Rim ugledao otisnuće Isusova lica na Veronikonom rupcu koji se čuvao tamo kao relikvija.
U interpretaciji tog mjesta dantisti ističu da je Dante našao uvjerljivu usporednu za svoj rajski zanos u komparaciji sa vjerskim zanosom hodočasnika iz Hrvatske.
Ko onaj koji iz Hrvatske valjda
dolazi našu Veroniku zreti
što je se s davnog ne nasiti glada,
već, dok se vidi, veli u pameti:
‘Gospodine moj Kriste, Bože pravi,
takav li dakle bješe lik tvoj sveti?’,
takav bjeh kad mi živa skrb se javi
onoga što je znao da se vine
mislima s ovog svijeta k onoj slavi.
(prijevod Mate Marasa)