Sveta Irena (Mira, Miroslava), djevica i mučenica u Solunu za vrijeme Dioklecijanova progonstva (304.). Mučeništvo je podnijela malo poslije svojih dviju sestara: Agape i Hionije. Sveta Irena, nakon što je prvi put pobjegla pred mučenicima, osjetila je grižnju savjesti, vratila u Solun i tamo živa spaljena ne htjevši zanijekati svog Gospodina.
Kada je progonstvo kršćana nastalo u Solunu, Irena se zajedno s drugima sklonila u planine. Osjetivši kako se time pokazala kukavicom, vratila se kući. Nakon toga je uhvaćena pod optužbom da je kršćanka i da drži svete knjige koje je car naredio da se unište. Namjesnik Dulcecije želeći od nje doznati gdje se kriju drugi kršćani, upita je:
Gdje ste se krili u planini? Onamo gdje je Bog htio, odgovori ona. Tko vas je hranio? Onaj koji daje hranu kraljevima dao ju je i nama. Je li tvoj otac znao gdje si? Nipošto. A vaši susjedi? Tvoja je stvar da se o tome infoarmiraš. Tko te je vidio da čitaš te zabranjene knjige? Na tebe spada, Dulcecije, da to ispitaš. Sve što ja mogu kazati jest da bih ih čitala dan i noć kad se zbog toga ne bih trebala kriti. Na kraju joj je namjesnik ponudio siguran život ako se odrekne vjere. Budući da je ona to odbila, dao ju je živu spaliti (usp. O. Englebert, La fleur des saints, str. 118).