U borbama za grad, hrvatska vojska bila je prisiljena na povlačenje, što je u konačnici rezultiralo najvećim brojem izginulih hrvatskih vojnika – čak 90 samo tog prvog dana.
Kad je u pitanju Oluja, uvijek je nekako više u prvom planu Sektor jug; možda zbog činjenice da je dizanje stijega na kninskoj tvrđavi simbolički označilo pobjedu i početak kraja rata.
No, žestoke borbe su bile nastavljene, osobito u sjevernom okupiranom dijelu Hrvatske, Banovini i Kordunu. Kako su hrvatske snage prvog dana Oluje pod zapovijedanjem generala Ivana Basarca krenule na Petrinju izravnim napadom, a ne kao što je planirano i pomoćnim pravcima, neprijateljska 31. pješačka brigada dočekala ih je spremna.
Među poginulima je bio i Predrag Matanović, zapovjednik 2. bojne 2. gardijske brigade, legendarnih Gromova, što je bilo stradavanje najviše rangiranog hrvatskog zapovjednika u Oluji, ali i stravičan psihološki udarac svim njegovim borcima.
Na smjeru napada Bijela cesta – Rimsko vrelo neprijatelj je zaustavio 57. brigadu HV-a nanijevši joj znatne gubitke. Tada je poginuo i zapovjednik brigade bojnik, legenda Domovinskog rata Stjepan Grgac. Isto se dogodilo i na pomoćnom smjeru napada Sunja – selo Mrčaj – Kostajnica, kad su zaustavljene 103. i 151. brigada HV-a te 17. domobranska pukovnija.
Borbe za Petrinju – hitna smjena generala Basarca i postavljanje generala Stipetića!
Zbog zastoja i velikih gubitaka u ljudstvu i tehnici, rekli smo, general Basarac doveo je u pitanje provedbu Oluje pa je predsjednik Tuđman zapovjedio da se iz Đakova hitno premjesti general-pukovnik Petar Stipetić, kojeg je imenovao zapovjednikom sjevernog sektora bojišta. Stipetić je na bojište stigao uvečer 5. kolovoza 1995. i odmah uspostavio učinkovito vođenje i zapovijedanje, nakon čega su polučeni prvi uspjesi protiv 39. korpusa SVK.
Na pomoćnom smjeru napada selo Brkiševina – selo Viduševac – Glina 20. domobranska pukovnija i 153. brigada započele su napad nasilnim prelaskom rijeke Kupe, ali ih je dočekao dobro utvrđeni neprijatelj na drugoj strani rijeke i nanio im gubitke. Nakon što su ovladale manjim mostobranom na suprotnoj strani, hrvatske su postrojbe zaustavljene. Na tom bojištu ni drugog dana Oluje nije bilo znatnijeg pomaka.
Unatoč gubicima te jakoj neprijateljskoj obrani, 2. gardijska brigada s taktičkom skupinom nastavila je napad prema Petrinji. Uvođenjem tenkovske postrojbe i pješaštva neprijatelj je krenuo u protunapad. Gubici 2. gardijske brigade s postrojbama taktičke skupine bili su zabrinjavajući pa su joj u pomoć stigle postrojbe Specijalne policije MUP-a.
Zajedničkim snagama uspjeli su odbiti protunapad neprijatelja.
No, nakon reorganizacije hrvatske su postrojbe, pod novim zapovjedništvom, rano ujutro 6. kolovoza započele novi napad te oslobodile Petrinju i Kostajnicu, a uvečer i Glinu.
„Basarac je izmiješao već uvježbane jedinice i time poništio ono što se postiglo prijašnjim trenažama, a uveo je i neke nove pravce napada na koje nitko nije bio spreman. U prvom naletu na tim novim pravcima imali smo strahovite gubitke. Kad se dogodio zastoj, odlučeno je da se ja hitno vratim iz Đakova i preuzmem taj pravac. Nisam učinio ništa posebno. Zaustavio sam djelovanje preko Pokupskog, što je bilo vrlo nepovoljno za napredovanje. Jedan njihov puškomitraljez na dobrom položaju mogao je držati prikovanu cijelu našu satniju. Brigadu s tog područja prebacio sam na drugo područje. Održao sam sastanak s časnicima i dogovorili smo koordinirano djelovanje na Petrinju s malo izmijenjenim pravcima udara, ali s pojačanim jedinicama”, objasnio je pokojni general Stipetić i nastavlja: „U sedam sati ušli smo u Petrinju, u 12 sati u Kostajnicu, a produžili smo operacije prema Glini u koju smo ušli navečer i dalje prema Žirovcu i Dvoru na Uni”.
Rezultat je bio veličanstven: Petrinja, hrvatski grad-mučenik je slobodan!
Grad u kojem su Hrvati pretrpjeli strašna razaranja, ubojstva, masovna pogubljenja, rušenje crkve, palež i pljačku, i ne samo u Domovinskom ratu, već i u II. svjetskom ratu. U gradu Petrinji i okolnim selima počinjeni su u Domovinskom ratu brojni zločini nad zarobljenim vojnicima i civilima Hrvatima već za vrijeme borbi u kolovozu i rujnu 1991. godine do pada grada.
A nakon okupacije Petrinje u rujnu 1991. u sljedećim mjesecima srpska zločinačka vojska samo je pojačala svoj krvavi pir i počela ubijati preostale Hrvate koji nisu uspjeli ili htjeli pobjeći iz Petrinje. Ubijeno je više od 250 Hrvata koji su ostali u gradu i okolnim selima (samo u studenome 1991. stotinjak), mahom starije dobi, ali i djece u dobi od 10 do 13 godina.
To su zločini o kojima se malo zna, pa nažalost hrvatska javnost malo zna kalvariju Hrvata Petrinje i zločinačke pogrome Hrvata koji su trajali mjesecima.
Toga se profašistički predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nikada nije sjetio – samo broj civila ubijenih u Petrinji 1991. daleko nadilazi broj srpskih žrtava u cijeloj Oluji. Dapače, on osobno je kao visokopozicionirani vođa fašističke stranke dolazio u okolicu Petrinje u vrijeme okupacije i huškački nagovarao na ubijanje Hrvata Banovine, urličući kako je i Petrinja i Glina i Kostajnica “vekovna srpska zemlja”.
No, ovaj moderni postfašist i ratni huškač na poziciji predsjednika Srbije se prevario – dugo sanjana sloboda za Petrinjce dolazi 6. kolovoza 1995. godine – Petrinja je slobodna, hrvatska, naša i zauvijek će ostati!
Tekst se nastavlja ispod oglasa