Obrana Novske bila je jedna od ključnih prekretnica Domovinskog rata. Novska se našla pod najjačim napadima JNA iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te slavonskih Srba upravo u listopadu 1991. godine. Pad Novske otvorio bi put prema Kutini, a onda i Zagrebu. Novska se branila u herojskom selu Stari Grabovac, a velike žrtve za obranu tog sela dali su hrabri bojovnici iz slavne 1. gardijske brigade „Tigrovi“.
Tih dana Novsku i Stari Grabovac branio je i Ante Gotovina, izvodeći sa svojim momcima brojne izviđačke i diverzantske akcije koje su sijući strah do ludila dovodile srpske vojnike.
Dana 4. listopada 1991. tijekom iznenadnog i jakog napada na Novsku, koji su oko podneva izvršili dva MIG-a, poginulo je 10 osoba, a 18 ih je ranjeno. Među ranjenima bilo je i sedam pripadnika jedinice za posebne namjene Policijske uprave Kutina, koji su tog jutra stigli u Novsku.
Ušavši u borbu s jakim oklopno-mehaniziranim postrojbama Banjalučkog i Varaždinskog korpusa JNA koje su imale topničku i zračnu potporu, Tigrovi su u Starom Grabovcu, zajedno s ostalim postrojbama, uspjeli na današnji dan 1991. zaustaviti neprijateljski napad, ograničiti širenje bojišta na području zapadne Slavonije i obraniti i Novsku. Njihov doprinos obrani Novske, a time i Zagreba, bio je ogroman.
A u Starom Grabovcu su se borbe vodile prsa o prsa.
Ante Gotovina postavio strategiju obrane Starog Grabovca
Selo leži na jedinom tenkoprohodnom putu za Novsku i Kutinu, što u vojnoj terminologiji znači: na cesti preko koje može proći oklop, tenkovi i sve ostalo. Zbog toga je JNA stalno tukla i granatirala Stari Grabovac, nasrtala na prvu crtu obrane i na svaki način pokušala ovladati tim prostorom. Izvela je i četiri velika i odlučna udara, od kojih je prvi bio na današnji dan 1991. godine. U tim napadima je, uz pješadiju, što je nadirala iz pravca Donji i Gornji Rajići – Kričko brdo, sudjelovala i po jedna tenkovska satnija JNA. Nakon što bi srpsko topništvo cijelu noć mrcvarilo hrvatske snage, rano ujutro, kad magla nije pregusta, ali je još ima dovoljno da pruža neku vrst zaklona, u napad bi obično krenule dvije do tri srpske pješadijske satnije, raširene u prostoru lijevo i desno od tenkova, što su, stvarajući zaglušnu i zastrašujuću buku, nadirali cestom. Pješadija bi tenkovima štitila bokove, a ovi pješadiji otvarali put, rušeći i uništavajući sve pred sobom.
Ante Gotovina je obranu postavio tako da je ispred prve crte prostor osigurao protupješačkim i protuoklopnim minama, a uz cestu, nasuprot tenkovima, postavio najhrabrije i najbolje zapovjednike. Nešto dublje u selu bile su raspoređene pričuvne snage, sa spretnim i brzim borcima, čija je zadaća bila da munjevito uskaču, ako bi negdje počele pucati hrvatske linije, nasrćući na neprijatelja lije vim ili desnim obuhvatom. No bit obrane bila je u tomu da se odmah na početku, što je brže moguće, pogode prvi i zadnji tenk. Zato su tu i bili najsposobniji zapovjednici desetine, voda i satnije. Jer ako bi to uspjelo, ostali bi se tenkovi zaglavili, ne bi mogli brzo ni naprijed ni natrag, i tada bi, ako bi posade imale slabe živce, nastajala panika. Poput zečeva, što su čuli lavež lovačkih pasa, tenkisti bi počeli bježati, ostavljajući obezglavljeni čelik, kao što zmija ostavlja staru kožu. Taj prizor, koji su hrvatski bojovnici svaki put uspjeli upriličiti, izazivao bi paniku i medu pješaštvom.
Gubici su znali biti veliki na obje strane, ali Stari Grabovac nikada nije pao!
Vozač tenka JNA – zavezan lisicama da ne pobjegne!
Prigodom jednog takvog odlučujućeg napada, hrvatski su branitelji uspjeli pogoditi dva jurišna tenka. Zadnji nije uništen, ali je svejedno nastala panika medu neprijateljskim vojnicima, pad morala, i na kraju je i ta bitka dobivena. Kad su, zatim, zavirili u spaljenu utrobu tog čelika, branitelji Grabovca nisu mogli povjerovati vlastitim očima: vozač tenka i ciljač bili su lisicama vezani za upravljač i top! Koliko su srpski oficiri vjerovali u te jadnike, njihovu hrabrost i motivaciju.
Rat je ulazio u svoj najkrvaviji mjesec, a s njime su nestajale i šanse da se održe Jugoslavija i vojska JNA, čiji su oficiri svoje vlastite ljude slali u bitku u lisicama. Vukovar je krvario i bio na izdisaju, Dubrovnik bombardiran. Grobovi su pokrili Hrvatsku, ali je nadolazeći Božić obasjavao nadom i vjerom ljude što su sve to izdržali i izdržavali.
Pobjeda se nazirala, a već u prosincu su snažnim jurišima hrvatski vojnici oslobodili velike dijelove i sela oko grada Novske.
Himna pobjednicima i potresne slike borbi u Starom Grabovcu:
