Red je znamenit po noćnoj molitvi: u muškim samostanima se redovnici bude u 23,00 sata (nakon što su imali na raspolaganju pet sati za spavanje), te nakon pola sata bogoslužja u vlastitoj ćeliji odlaze na zajedničko bogoslužje; potom se praktično neprekidno moli (u crkvi ili u vlastitoj ćeliji) do 03,15 ujutro narednog dana.
Vrijeme od 08,00 do 17,00 sati radnim danom (uključujući subotu) je posvećeno radu, koji se prekida kraćim molitvama, te vremenom za ručak i odmor od 11,00 – 13,00 sati. Kartuzijanci koji su svećenici (“patri”) imaju nešto drugačije obveze od “braće” koji se bave fizičkim poslom. Braća žive pravim samotnjačkim životom u potpunoj tišini; patri češće komuniciraju s vjernicima koji dolaze u samostan. Svaki posao se radi pažljivo i “kao da se služi Bogu”.
Utemeljitelj kartuzijanaca sveti Bruno je rođen oko 1030. u Kölnu, gdje je i zarađen za svećenika kojih 25 godina poslije. Bio je vrlo cijenjen kao profesor teologije i slobodnih vještina (gramatika, retorika, logika, filozofija…), ali ga je tištila ondašnja razuzdanost i svjetovnjački način života koji su karakterizirali mnoge svećenike. Zbog toga se 1084. godine povukao u samoću i živio pustinjačkim načinom života nedaleko od francuskog grada Grenoblea, u alpskom mjestu Chartreuse, izgrađujući svoju duhovnost i na takav način se predavao Božjoj ljubavi.
Zajedno sa šestoricom istomišljenika i uz potporu biskupa Grenoblea, osnovao je ondje iste godine prvi kartuzijanski samostan. Za razliku od mondenog načina života svećenika i redovnika, kartuzijanci su živjeli strogim životom, u siromaštvu, postu i molitvi, a posebno ih je karakterizirala marljivost u prepisivanju starih rukopisa, što im je i bio glavni izvor prihoda.
Danas u svijetu postoji tek 22 kartuzijanska samostana, od kojih su 5 ženskih, s ukupno oko 380 redovnika i redovnica, a za naša područja je posebno značajan kartuzijanski samostan u slovenskom Pleterju, utemeljen 1403. god., gdje ima i hrvatskih redovnika.
Kartuzijanci slove kao jedan od najstrožih redova u Katoličkoj Crkvi, a svoj život provode u kontemplaciji, šutnji, izraženoj duhovnosti i molitvi, živeći u klauzuri, odvojeni od drugih ljudi. Obično se bave obrađivanjem zemlje, uzgojem voćnjaka, povrtnjaka, vinograda, kao i proizvodnjom meda, vina, soka, rakije i sličnih proizvoda.
Kao norma života kartuzijancima ipak služi benediktinsko pravilo, ali postroženo potpunom šutnjom i uzdržavanjem od mesne hrane. Kartuzijanci se hrane kruhom, povrćem, a za piće služi im samo voda.
Oni su kroz sva stoljeća nastojali ostati vjerni idealu svoga utemeljitelja svetog Brune, pa je o njima nastala glasovita latinska poslovica: »Cartusia numquam reformata, quia numquam deformata« – Kartuziju nikad nije trebalo obnavljati, jer se nikad nije izrodila!
Dokumentarni film Veličanstvena tišina Philipa Groninga o svakodnevnom životu kartuzijanaca u samostanu Grande Chartreuse (Grenoble), glavi svih kartuzijanskih samostana na svijetu.