Maksimilijan I. bio je član dinastije Habsburg-Lothringen kojeg su meksički monarhisti uz potporu francuskog cara Napoleona III. proglasili carem Meksika 1864. godine.
Vrlo brzo je podignuta revolucija protiv cara, na čijem je čelu bio mason najvišeg stupnja Benito Juarez, u bliskoj vezi s američkim masonskim ložama.
Važno je napomenuti da je slobodno zidarstvo uključeno u život Meksika još od kraja 18. stoljeća, a već od devetnaestog stoljeća već su bili duboko ukorijenjeni u kulturi i politici Meksika. Utjecajni članovi masonerije bili su na različitim pozicijama: među ostalima su bili političari, intelektualci, akademici i drugi.
Meksički nacionalni obred (RNM), glavna loža škotskog obreda, osnovana je 1825. godine, a 22 godine kasnije, 15. siječnja 1847., to je bila masonska grana u kojoj je Benito Juárez počeo svoj uspon, pobune, ratove i sukobe u Meksiku. Benito Juárez iniciran je u slobodno zidarstvo, napisali smo, 15. siječnja 1847. u Nacionalnoj palači, kada je predsjednik lože bio Valentin Gómez Farías. Godine 1862. Juarez doseže najviši stupanja majstora masonstva, a 1868. postaje i šef lože, baš u vrijeme kada vrši velike promjene u Ustavu Meksika.
Što se tiče cara Maksimilinana III., koji je bio na vlasti prije Benita Juareza, većina europskih država priznala je i podržavala njegovu vlast, poglavito Francuska, Austrija, Belgija i Španjolska, a imao je i potporu Katoličke crkve, čije su vjernike i svećenike u Meksiku antikatolički orjenitrani republikanci već ranije ubijali u unutrašnjim nemirima i sukobima, koji su prethodili stranoj intervenciji i uspostavi carstva.
Car Maksimilijan III. rođen je na današnji dan 1832. i kao austrijski nadvojvoda postao je carem Meksika. Maksimilijan je bio mlađi brat poznatog austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Franje Josipa, prvog vladara Austro-Ugarske. Razlika u starosti između njih dvojice bila je manja od dvije godine.
Sjedinjene Američke Države nisu priznale carstvo, nego su nastavile podržavati svrgnutog predsjednika, Benita Juareza, posebno pod jakim utjecajem američke masonerije. Vojna potpora Sjedinjenih Država republikancima, poglavito nakon pobjede u Građanskom ratu, bila je veliki doprinos kasnijoj pobjedi te frakcije meksičkog političkog života u sukobu s monarhistima. Godine 1867. republikanci su nadvladali, zarobili Maksimilijana, te ga pogubili.
Niz velikih i konkretnih dobara koje je uveo u kratko vrijeme „konzervativni“ Maksimilijan III.
Za vrijeme svoje kratke vladavine, Maksimilijan je prihvatio i potvrdio niz liberalnih političkih promjena uključujući upravnu reformu zemlje, proglašenje vjerskih sloboda te uvođenje općeg prava glasa bez obzira na klasne razlike.
Zabranio je izrabljivanje djece.
Obnovio je i preuredio zamak Chapultepec povrh glavnog grada, koji je postao i vladarska rezidencija. U njegovo je vrijeme velik broj europskih useljenika došao u Meksiko, a pružio je utočište i izbjeglicama s američkog Juga nakon poraza Konfederacije u Američkom građanskom ratu. Kako njegova supruga Carlotta i on nisu imali djece, nasljednicima je proglasio unuke prvog meksičkog cara, Augustina I de Iturbidea.
Godine 1865. je reorganizirao Meksičku carsku vojsku, koja je stvorena dvije godine ranije na nagovor Napoleona III., ali ona je i dalje ovisila o neprestanoj potpori francuskih snaga.
Tako je Maksimilijan III. bio veliki i napredni reformator koji je vidio svijetlu budućnost Meksika u miru i napretku.
Iako su mnogi europski vladari i istaknute javne osobe, među kojima i poznati republikanci Victor Hugo i Giuseppe Garibaldi, slali Juarezu brzojave i pisma u kojima mole poštedu Maksimilijanova života, odbio ga je pomilovati.
Dolazak masona Benita Juareza označio je i teške dane za katolike Meksika, ne samo u oduzimanje prava i posjeda, već i u progonima i učestalim ubijanjima svećenika i katolika. Sam se hvalio reformama države i promicanjem sekularizma, premda niti izbliza te reforme nisu bile na tragu onoga što je Maksimilijan planirao za nemirni Meksiko.
Katolički svećenici pokrenuli borbu za slobodu Meksika, a onda..
Da bi pojasnili situaciju u Meksiku, valja se podsjetiti događaja iz 19. stoljeća: nakon što se meksički nacionalisti i konzervartivci donijeli velike promjene u državu, masonerija je upetljala svoje prste. Malo je poznato da su ključnu i provtnu ulogu u borbi u ustanku za nezavisnost Meksika imali katolički svećenici Miguel Hudalgo i Jose Morelos. Oni su bili na čelu ustanka koji je imao i oslobodilački i socijalni značaj. Premda su ubijeni, borba za neovisnost Meksika je nastavljena pod vodstvom konzervativaca i 1820. proglašena je neovisnost od Španjolske.
Ali građansko-liberalne skupine političara, koji su često bili članovi masonerije, ponovno podižu revolucije i borbe, u tek smirenom i pacificiranom, slobodnom Meksiku.
Te borbe, ratovi, ustanci i krv, zahvaljujući ‘građanskim revolucijama’ obilježile su nekoliko desetina godina Meksika, koji je krvario u ratovima, umjesto da je u miru napredovao i doživio prosrperitet.
Tako oslabljen unutrašnjim borbama, Meksiko sredinom stoljeća gubi u ratu sa SAD-om velike teritorije koji su mu pripadali, te su u ratnim i pregovaračkim sukobima SAD dobile golema područja: Teksas, Novi Meksiko, Arizonu, Nevadu, Utah i Kaliforniju (osim poluotoka Baja).
Neformalno se zna da je američka masonerija, uz pomoć svoje ‘braće’ u Meksiku, poticala sukobe u državi pod krinkom borbe protiv bogataša, vojske i Crkve.
Kada je na vlast došao Benito Juarez, utjecajni mason, proglasio je gotovo sve članove vlade iz redova masonerije. Odmah je izvršio udar na Katoličku crkvu oduzimanjem imovine, raspuštanjem katoličkih redova (osobito Meksikancima omiljenih franjevaca), te progonom svećenika i vjernika. Benitez, praktički američki kolaboracionist, konačno je 1860. uspio uz pomoć SAD-a dovršiti građanski rat i odvesti Meksiko u ovisan položaj o SAD-u.
Pošto je Benitez proglasio dvogodišnji moratorij na vanjski dug, to je dovelo do strane intervenicije Napoleona II. koji je 1863. ušao u glavni grad i proglasio Maksimilijana III. meksičkim carem godinu dana kasnije, o čemu smo pisali.
Progoni katolika kulminirali u 20. sotljeću, Crkva dobiva puna prava tek 1991. godine
Skraćeno govoreći, nakon smrti Maksimilijana III. Meksiko je ušao u niz otvoreno antikatoličkih vlada (na sličan način kao Španjolska i Portugal kasnije), ali je pritisak jedno vrijeme smanjio relativno umjereni Porfirio Diaz koji je svrgnut 1911., kao uvod u ono što je poznato kao Meksička revolucija.
Ono što nisu uspjeli dovršiti u 19. stoljeću, dovršeno je početkom 20. stoljeća.
Ustav iz 1917. godine, po uzoru na Francusku revoluciju, gotovo je potpuno oduzeo sva prava Katoličkoj crkvi i praktički dao državi nadzor nad svime: preostala crkvena imovina je oduzeta, zabranjeni su preostali redovi, zabranjena je svećenička služba svakome tko nije rođen u Meksiku, dan je državi nadzor i mogućnost ukidanja župa i svećenika, oduzeto pravo glasa svećenicima, zabranjene sve katoličke organizacije (kao u jugoslavenskom komunizmu npr.), zabranjene vjerske publikacije, zabranjeno nošenje bilo kakvog identifikacijskog znaka pripadnosti Crkvi u javnosti, zabrane procesija, katoličkioh škola, katolicima su uskraćivana građanska prava i dr.
Mnogi su tvrdili da je bit ovog ustava „učinkovito zabraniti Katoličku crkvu“, a to je ohrabrilo i ekstremne ljevičarske marksističke političare i sindikate koji su kasnije potaknuli i niz drugih antikatoličkih mjera.
Sve to bilo je uzrok ustanka meksičkih katolika poznatom pod imenom Cristerosi, koji je odnio velike žrtve u Meksiku. Ubijeno je na stotine svećenike, te tisuće katolika Meksika. Neki od njih proglašeni su zbog mučeničke smrti i neodricanja Krista blaženicima i svecima Crkve.
Tko su bili meksički sveti ratnici Kristerosi?
Osobito radikalno prema katolicima držali su se socijalisti, a nakon završetka sukoba, Crkva je i dalje ostala pod raznim pritiscima, zabranama i progonima, što je bilo najjače u periodu od 1940-1946 za Vlade Manuela Camacha.
Tek 1991. predsjednik Salinas uklanja iz Ustava Meksika sve antikatoličke dijelove, te ih uvodi u zakonodavstvo 1992. godine.
I za kraj nešto za Hrvate: Maksimilijan III. je rado boravio u Hrvatskoj. Jako je volio Dubrovnik i Hrvate. Često je boravio na Lokrumu, za koji je u pismu supruzi, dok je bio u Meksiku, napisao: “Lokrum je jedina točka u Europi za kojom čeznem!”. Lokrum je otkupio od obitelji Tomašević, benediktinski samostan preuredio u ljetnikovac, samostanski vrt u raskošan botanički vrt, a na sjevernoj strani otoka dao podignuti spomen-križ nakon tragedije broda Triton.
Slika Lokruma bila je u središti njegove palače u kojoj je živio prije odlaska u Meksiko i tamo stoji do danas.
Tekst se nastavlja ispod oglasa