Pašaga Mandžić, jedan od najistaknutijih partizana, prvoboraca i partizanski narodni heroj, otvoreno je svjedočio o velikosrpstvu i četničkom opredjeljenju dijela Srba partizana. Zbog toga je nakon rata dospio u nemilost Komunističke partije u kojoj su glavnu riječ vodili Srbi.
Mandžić je rođen 6. svibnja 1907. u Tuzli, a umro je 1975. u Sarajevu.
“U jesen 1993. godine, te druge i, u svakom smislu, najteže ratne godine, tokom jedne od posjeta bolesnom ocu na Gradini, jedan od očevih bolesničkih cimera pozvao me je na terasu da zapalimo cigaretu i, kako reče, da mi nešto kaže i pokaže,” piše Sadik Ibrahimović za stav.ba
– Ova bolnica, točnije poliklinika – reče pokazujući prstom na zgradu preko puta – i danas je reprezentativna, a izgrađena je 1958. godine. I ja sam, kao majstor, radio na njoj. To je prva bolnica, zapravo nukleus, današnjeg Kliničkog centra. Šta misliš ko je zaslužan za njenu izgradnju?
– Pašaga Mandžić.
– Tako je. I pored nebrojenih opstrukcija, uporno je ustrajavao u nakani da Tuzla, njegova Tuzla za koju je živio i umro, dobije moderan Klinički centar. I uspio je. Bez Pašage, bez njegovog tuzloljublja, teško da bi od svega ovoga išta bilo. Eto, tako. Hajmo sad unutra, hladno je.
I, zaista, Mandžić je i živio i umro za svoj rodni grad.
Godine 1971. Pašaga Mandžić, istaknuti komunist, partizanski rukovodilac, prvoborac i narodni heroj, ponukan knjigom Rodoljuba Čolakovića Zapisi iz oslobodilačkog rata i pristrano-paušalnim autorovim stavovima iznijetim u njoj, javno je iznio svoj stav o greškama Partije prema Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata, a potom, uz zastrašujuću medijsko‑partijsko-ideološku hajku, iz Beograda dirigiranu, u montiranoj aferi tzv. “tuzlanskoj grupi”, etiketiran kao muslimanski nacionalist, degradiran po svim osnovama i, uslijed pritisaka kojima je bio izložen, bez metka likvidiran. Rječju, umro je poprijeko.
– Pazi, ta Čolakovićeva knjiga i Mandžićevo reagiranje na nju tek je okidač njegovog, Mandžićevog, akumuliranog nezadovoljstva zbog, prije svega, partizanske kolaboracije s četnicima, čemu se on tokom cijelog rata žestoko protivio, za razliku od Rodoljuba Čolakovića i Cvijetina Mijatovića, koji su, svako malo, koketirali s četnicima, a jednom je izjavio, pročitao sam to negdje, da, dok partizani ratuju po frontovima, četnici idu za njima i ubijaju i pljačkaju muslimanski narod.
Drugim riječima, Pašagi je bilo jasno da i među visokopozicioniranim partizanima ima pritajenih srpskih nacionalista i da njihova mržnja prema Hrvatima i muslimanima, udružena s otvorenom četničkom mržnjom, i odbija i sputava muslimane da se masovnije priključe NOP-u, jer partizanima, jednostavno – nisu vjerovali.
Tekst se nastavlja ispod oglasa