6. veljače sveti Pavao Miki i drugovi – zadivljujuća povijest katolika Japana ušla u UNESCO-ovu svjetsku baštinu!

Danas slavimo svetog Pavla Mikija i njegovu braću mučenike iz Nagasakija s kraja 16. stoljeća.

Tajna kršćanska mjesta regije Nagasaki je skupina od dvanaest lokaliteta u japanskim prefekturama Nagasaki i Kumamoto (Kyūshū), koja su svjedočanstvo najranijih aktivnosti kršćanskih misionara i doseljenika u Japanu; prvih susreta i velikh obraćenja Japanaca na katoličku vjeru, nakon čega je uslijedilo razdoblje progona i protjera kršćanstva, te naposljetku obnova kršćanskih zajednica nakon ukidanja zabrane 1873. godine. Ova mjesta su jedinstvena svjedočanstva kulturne tradicije koju su njegovali skriveni kršćani regije Nagasaki prenoseći tajno svoju katoličku vjeru tijekom zabrane vjerovanja i progona od 17. do 19. stoljeća.

Naime, kako bi sačuvali svoju vjeru katolici su stvarali mala sela na obali ili udaljenim otocima u koja su se doseljavali progonjeni katolički Japanci. Tu su nastali prepoznatljivi vjerski običaji koji su naizgled narodni, ali su sadržavali bit kršćanstva i vjere u Krista Spasitelja, a preživjeli su održavajući vjeru živom gotovo dva stoljeća.

 

Zbog toga su tajna kršćanska mjesta regije Nagasaki 2018. upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji.

 

Katolička crkva u Japanu – čudo vjere!

Kršćanstvo je 1549. godine u Japan donio isusovački misionar sveti Franjo Ksaverski. Radijalno se šireći iz regije Nagasaki, nova vjera je pridobila mnoge, uključujući i mnoge daimyō feudalne vladare. Šogun Tojotomi Hidejoši je započeo, a Tokugava Iejasu je nastavio progon onih koji su se javno deklarirali kao kršćani. Nakon pobune kršćana regije Nagasaki, poznate kao Šimabara buna (1637.-38.), službena opresija kršćanske vjere je kombinirana s politikom nacionalne izolacije, tzv. sakoku, što je potrajalo dva stoljeća. Krajem izolacione politike, tzv. bakumatsu, i Meiji obnovom i otvaranjem Japana, misionarske aktivnosti su obnovljene i brojna tajna kršćanska mjesta su isplivala.

Napokon su Japanci bili prisiljeni u drugoj polovici 19. stoljeća otvoriti vrata svoje zemlje. Crkva nije nijednog trenutka čekala, nego je odmah u Japan poslala svoje misionare. Jedan od misionara otac Petronije uspio je prodrijeti duboko u unutrašnjost zemlje i na svoje veliko čudo našao je ondje nekoliko sela potpuno katoličkih. I što je bilo najčudnovatije, ti su ljudi bili dobro upućeni u glavna otajstva svete vjere.

Misionar je tu stajao pred velikom zagonetkom. On je znao da ti seljaci nisu nikada čuli propovijedi jer su već dvije stotine godina bili bez svećenika. A nisu ni čitali sveto Evanđelje, jer su bili nepismeni. Pa odakle im onda ta vjera? Tko ih je tako dobro poučio u glavnim istinama svetog Evanđelja? To je zaista bilo nesvatljivo. Ali misionar je brzo otkrio tu zagonetnu stvar.

Otac Petronije prenio je svjedočanstvo vjere koje se prenosilo kod Japanaca s koljena na koljeno: zadnji katolički svećenik koji je bio u tim krajevima bio je osuđen na mučeničku smrt i spaljen na lomači. Kad je gorio na lomači, uzeo je svoju krunicu i bacio ju je među svoje vjernike vičući iza glasa: “Djeco moja molite redovno svetu krunicu, ona će vam sačuvati vjeru. I oni su poslušali svojega zadnjeg svećenika i svaku su večer molili svetu krunicu zajednički po svojim kućama, Kad su stari pomrli, mladi su nastavili s krunicom. Pomriješe i oni, ali i njihova djeca ostadoše vjerna djedovskoj molitvi. Upravo im je sveta krunica sačuvala vjeru, a s njom i sve drugo, jer vjera je početak Ijudskoga spasenja, i korijen svega opravdanja.”

Godine 1873. je u Japanu dokinuta zabrana kršćanstva. Misijska družba u Parizu koja se pripremala za ponovno propovijedanje Evanđelja u Japanu je po odredbi Svete Stolice čekala priliku da pošalje na novu službu mons. Vorcarda, prvoga apostolskoga vikara u Japanu. Biskup Forcard nije dobio priliku da djeluje u Japanu. Kratko nakon toga je p. Petitjean, kasniji apostolski vikar Japana, mogao ući u luku Nagasaki na Kyushu zajedno s nekoliko drugih francuskih misionara. Tako je probijen led za oživljavanje kršćanstva u Japanu.

Kratko nakon toga dogodio se jedan najdramatičnijih događaja u povijesti katoličanstva u Japanu, koji se nikada ne može zaboraviti. Iako je u to vrijeme podizanje crkava bilo zakonito, Japanci u njih nisu smjeli ulaziti. Mons. Petitjean je izgradio jednu u Ouri u Nagasakiju za uporabu strancima. On je tu jednoga dana molio pred oltarom kada se nekoliko starijih žena približilo crkvi, pažljivo da ih se ne bi vidjelo i prijavilo, te potom kriomice provuklo kroz vrata.

Jedna od njih, približavajući mi se drhteći da i zidovi ne bi imali uši, prošaptala je: ,,Gdje je kip Blažene Djevice Marije?“.

Mons. Petitjean, koji nije primijetio da su se približile, okrenuo se začuđen neočekivanim pitanjem. Prikrivajući svoje osjećaje, pokazao je prema oltaru iznad uz koji je stajao Gospin kip. Žene su neko vrijeme gledale u čuđenju i divljenju, a potom se bacile na koljena i zaboravivši suze, izlile svoje srce u molitvi, kako su se njihove oči naputile suzama neopisivih osjećaja. One koje su cijelo vrijeme živjele kao siročad, sada su se našle licem u lice sa svojom pravom Majkom, koju su neznajući tražili cijelo vrijeme te se njihovo cijelo srce uzbudilo radošću.

Kada su otkrile da su ti francuski misionari – izaslanici koje je poslala Sveta Stolica – bili u celibatu, žene su se utvrdile u vjeri da su to uistinu pravi katolički svećenici koji su ponovno  nakon dvije stotine godina pohodili njihove obale!

Onda je jedna od žena izrazila osjećaje svojih družica, držeći svoju ruku na srcu, i rekla:“Naša su srca ista kao vaša“.

To je bio događaj bez usporedbe u povijesti katoličkih misija. Te su žene bile potomci katolika koji su stotinama dugih godina u odsustvu svećenika i crkava, suočeni s okrutnim progonima, sačuvali svoju vjeru neokrnjenom.

To je povijesna činjenica koja graniči s čudesnim, da je stoljećima katolička vjera ostala živom bez svećenika ili crkve. Uistinu je kip Blažene Djevice Marije poslužio otrkriti svijetu te Kristove učenike koji su ležali skriveni toliko mnogo godina. Uskoro je otkriveno tisuće predanih kršćana na otoku Kaminošimi, blizu luke u Nagasakiju, na otocima Gotu i Satomi.

U Drugom svjetskom ratu na Nagasaki, u kojem je živjelo preko 2/3 preostalih katolika Japana, bačena je nuklearna bomba još jača od one u Hirošimi.  Samo je malobrojnima poznato da je Nagasaki svojedobno bio glavni centar katolicizma u Japanu i da su ga zvali “japanskim Rimom”. Nuklearna bomba je eksplodirala samo 500 metara od katoličke katedrale Svete Marije, najveće katoličke crkve u Istočnoj Aziji (tzv. Urakami katedrala).

Zanimljivo je da je u Nagasakiju postojao i franjevački samostan kod čije je izgradnje sudjelovao poznati svetac Maksimilijan Kolbe. On je odredio da samostan bude izgrađen na obronku jednog brda kod Nagasakija, što se Japancima nije sviđalo jer je navodno protivno šintoističkim pravilima o harmoniji građevine i prirode. Ipak, samostan je sagrađen na tom mjestu. Kad je eksplodirala nuklearna bomba nad Nagasakijem, samostan je ostao sačuvan, jer ga je to brdo zaštitilo od siline udara.