Slavni juriš i junačka smrt Nikole Šubića Zrinskog i njegovih hrvatskih ratnika iz utvrde Sigeta postala je vremenom simobolom i uzorom časne vojničke smrti, čak i u dalekom Japanu.
Na današnji dan, junačkom smrću u bici kod Sigeta 7. rujna 1566. godine poginuo je Nikola Šubić Zrinski. Rođen je 1508. godine u mjestu Zrin na Banovini (to mjesto je bilo 1943. mjesto masovnog pokolja Hrvata od strane srpskih partizana iz okolice), bio je hrvatski plemić, državnik i vojskovođa, te potomak slavne obitelji Šubića iz hrvatske Dalmacije koja je u naponu snage u 14. stoljeću vladala većim dijelovima hrvatskog etničkog teritorija.
Nikola Šubić Zrinski i Hrvati – branitelji Europe
Već u ranoj mladosti istaknuo se izuzetnim vojnim pothvatima pa je s 21 godinom nagrađen od cara za izuzetne uspjehe u obrani Beča od opsade Turaka pod Sulejmanom veličanstvenim 1529. godine. Ta je godina navijestila kraj osmanlijske okupacije Europe i pobjedu kršćanske koalicije, dijelom koje su bile i postrojbe kojima je zapovijedao Nikola Šubić Zrinski. Otada je Nikola stajao na čelu mnogih bitaka kršćanskih vojski protiv muslimanskih Osmanlija.
Prvi se put proslavio 1542. godine spasivši Peštu od sigurne propasti sa posadom svojih Hrvata. Zbog toga su ga stanovnici Pešte slavili i govorili da ga je sam Bog poslao. Zbog svog junaštva i izuzetne omiljenosti u narodu iste godine izabran je za hrvatskog bana. Kao nagradu u posjed je dobio od kralja hrvatsko Međimurje s utvrđenim gradom Čakovcem.
Nikola Šubić Zrinski i Hrvati – prepreka na putu Turaka u srce Europe
Godine 1566. sultan Sulejman I kreće s više od 100 000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da osvoji Beč. Beograd, Budim i Pešta bili su u rukama Turaka. Prije polaska na Beč trebalo je savladati utvrđeni grad Siget (mađ. otok) koji je bio i sjeverna brana biskupskom gradu Zagrebu te utvrdama Karlovcu i Varaždinu.
Zrinski, tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava, dobro je opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam se zakleo: “Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikom, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnom vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!”
Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je mjesec dana. Sigetska posada je nanosila teške gubitke Turcima i zbog toga je turski vezir Sokolović ponudio Nikoli u zamjenu za predaju Sigeta cijelu Hrvatsku kao posjed! Nikola nije pristao i 7. rujna počeo je veliki napad vatrenim strijelama i loptama na Siget. Turci su očekivali predaju branitelja, ali oni su ostali vjerni danoj zakletvi. Napravili su proboj iz grada, a Nikola gine u posljednjem proboju. Janjičarski je zapovjednik mu odsijeca glavu. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u porodičnoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.
Nikola Šubić Zrinski i Hrvati – nacionalni junaci i simbol časne vojničke smrti
Nikola Šubić se slavi kao nacionalni junak u Hrvatskoj i Mađarskoj, a zbog svoje časne smrti posebno je cijenjen u Japanu. Njemu u čast spjevana je opera “Nikola Šubić Zrinski“. Zanimljivo je da je ta opera iznimno popularna čak i u dalekom Japanu. Ondje ga poštuju zbog časne „samurajske” smrti, a naučili su je 1919. od hrvatskih mornara koji su se nasukali jugozapadno od Honshua vraćajući se iz Sibira. Između ostalog po njemu je imenovan trg Zrinjevac u Zagrebu, podignut spomenik u Čakovcu, ulica u Budimpešti (Zriny utca) i brojna druga podsjećanja na njegovu slavu.
Manje je poznato da engleska kraljevska obitelj među precima ima Nikolu Šubića Zrinskog. Njegova kćer, čija je majka bila Katarina Frankopan, udala se za mađarskog plemića Ferenza Turza koji ima krvnu svezu s britanskom kraljevskom obitelji preko njemačkog plemstva iz Transilvanije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa