Pogubljeni su na razne načine: njih 75 tako što im je odrubljena glava, dvadeset i dvojica su zaklana, šestorica spaljena, petorici su rastrgali udove, a devetorica su umrla u tamnici uslijed mučenja. Premda se ne zna gdje su pokopani, uspomena na njih je blagoslovljena te se održala živom među katolicima u Vijetnamu za vrijeme komunističkog mraka nakon pobjede komunista u Vijetnamskom ratu. Tada je nastupila mračna diktatura i progon vjere i slobode govora i pisanja.
Ovih 117 mučenika koje je Ivan Pavao II. svečano proglasio svetima 19. lipnja 1988. u današnjem su Vijetnamu najokrutnije ubijeni poradi Krista u XVII., XVIII. i XIX. st.
Njih 96 bili su Vijetnamci, jedanaest Španjolci, a deset Francuzi; 58 ih je poteklo iz pariških Vanjskih misija, a 59 iz Dominikanske obitelji.
Od dominikanske braće neki bili biskupi: Ignacije Klement Delgado (f 1838.), Dominik Henares (f 1838.), Josip Marija Diaz Sanjurjo (f 1857.), Melkior Garcia-Sanpedro (f 1858.), Valentin Berrio-Ochoa (f 1861.) i Jeronim Hermocilla (f 1861.).
Neki su bili svećenici: Franjo Gil de Federich (f 1747.), Matej Alonso Leciniana (f 1745.), Jacint Castadeda (f 1773.), Vinko Le Quang Liem od Mira (t 1773.), Vinko Do Yen (f 1836.), Josip Fernandez (t 1838.), Dominik Nguvem Van Hanh (f 1838.), Petar Nguvem Van Tu (t 1838.), Dominik Tuoc (f 1839.), Toma Dinh Viet Du (j 1839.), Dominik Nguvem Va Xuyen (f 1839.), Josip Do Quang Hien (t 1840.), Dominik Trach (f 1840), Dominik Mau (f 1858.), Josip Tuan (f 1861.) i Petar Almato (f 1861.).
Drugi su bili članovi Svećeničkog bratstva sv. Dominika: Augustin Schoeffler (f 1861.), Dominik Cam (t 1859.) i Toma Khuong (f 1861.). Neki su pak bili dominikanski laici: Josip Hong Luong Canth (f 1838.), Josip Nguvem Dinh Uyen (f 1838.), Toma Nguyem Van De (f 1839.), Franjo Ksaverski Ha Trong Mau (f 1839.), Augustin Nguyem Van Moi (j 1839.), Dominik Bili Van Uy (f 1839.), Stjepan Nguyem Van Vinh (f 1839.), Toma Toan (f 1840.), Dominik Pham Trong Kham (f 1859.) i Josip Nguyem Duy Khang (f 1861.).
Ostalih 35 bilo je iz dominikanskih misija u Vijetnamu.
Pogubljeni su na razne načine: njih 75 tako što im je odrubljena glava, dvadeset i dvojica su zaklana, šestorica spaljena, petorici su rastrgali udove, a devetorica su umrla u tamnici uslijed mučenja. Premda se ne zna gdje su pokopani, uspomena na njih je blagoslovljena te se održala živom među pukom. Treba se nadati da će po njihovu zagovoru svijetu biti podaren mir, a Crkvi sloboda.
Iz Pisama svetog Valentina de Berrio-Ochoa, biskupa i mučenika, poslanih majci iz Tonkina (Vijetnama) 1. kolovoza 860.
Naše se tijelo mnogo puta opire, ali je milost Isusova jača od tijela i pakla
Mome srcu draga majčice!
Početkom ove godine primio sam Vaše pismo. Koje li radosti vidjeti pismo svoje majke! Srce mi se raširilo kad sam doznao da ste postali živahnom staricom i da još uvijek hodate uspravno.
S radošću sam doznao da svakog dana slušate sv. misu i molite dragog Isusa za sve ljude.
Pitate me kako živim i kojom se hranom hranim. Draga majčice, ja živim veoma dobro, postao sam gospodin biskup i ne nedostaje mi hrane.
Kruha ovdje nema. Ako imate svježeg kruha, pošaljite mi ga po nekoj ptičici. Eh, s kojom bi nasladom gospodin biskup i drugi misionari jeli kruh ispečen rukama moje starice!
Ovdje ima kukuruza, ali ga urođenici jedu u sirovu stanju. I ja sam dvaput pojeo nekoliko zrna u sirovu stanju.
Ovdje je raširen riječni i morski ribolov. Zato – a i stoga što to u svojim zakonima naređuje naš sv. otac Dominik- svaki dan jedem ribu, a samo kadikad meso.
Ne bojte se da ćemo umrijeti od gladi. Zar mislite da putujem u kočiji jer sam biskup? Naprotiv, putujemo bosonogi preko kaljuža i u noćnoj tmici. Uza sve to živimo veseli. Jedne sam noći hodao šest milja po blatu i kiši, i često sam padao koliko sam dug i širok, premda sam biskup. Stigao sam kući pun blata i sav mokar. No kršćani biskupu iskazuju poštovanje i ljubav, te sam, stigavši, već našao pri- pravljenu toplu kupelj.Tako sam se osvježio da sam mogao slaviti svetu misu.
“Ah, moj ljubljeni sine”, reći ćete, “kako je tužan taj način života!” Ne, moja starice! Nije ovaj način života tužan; ovdje su ljudi zdravi, veseli i radišni. Bog nas tješi u našem radu. Ja, iako već postariji dečko, živahno skačem po blatnim putovima. Majčice, Valentin je odrastao u momčinu, a brada na njegovu licu može prestrašiti najstarijeg đavla u paklu.
Molite za mene Isusa! I ja se svaki dan u sv. misi sjetim roditelja. Molim Boga da na ovom svijetu imate što jesti i čime se odjenuti, a da na drugom svijetu postignete nebesku slavu.
Hrabro samo, majčice, da bismo mogli strpljivo podnositi nevolje na ovom svijetu! Naše se tijelo kadikad odupire, ali je milost Isusova snažnija od tijela i pakla. Zato moramo uvijek iskati tu milost stavljajući se pod okrilje presvete Marije, patrijarha sv. Josipa, sv. Monike te svih svetaca i svetica.
Zbogom, majčice! Pozdravite svu rodbinu. Ljubim Vam ruku.