Ova uzorna Hrvatica i katolička aktivistica bila je zbog svoje katoličke vjere i odanosti, kao prosvjetna djelatnica, zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu osuđena na pet godina teške robije. Pod prijetnjama i mučenjima, kao i sve kršćanske mučenice povijesti, na montiranom procesu rekla je otvoreno i hrabro: „Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo Evanđelje, i ništa više.“
Marica Stanković rodila se 31. prosinca 1900. u Zagrebu. Nakon osnovne i srednje škole upoznaje se s idejama katoličkoga laičkog pokreta.
Na prijedlog nadbiskupa Stepinca 1942. godine papa Pio XII. dodijelio joj je visoko crkveno odlikovanje “Pro ecclesia et Pontifice”. Marica je prva žena u povijesti naše domovinske Crkve koja je primila to visoko odličje.
U vrijeme komunističkoga režima, godine 1948., osuđena je na 5 godina robije u kazneno-popravnom domu za žene u Slavonskoj Požegi. Nakon izdržane kazne nastavlja svoj rad u organiziranju svjetovne ustanove Suradnica Krista Kralja koju je idejno zamislio Ivan Merz.
Kao ugledna katolička djelatnica našla se odmah nakon završetka rata 1945. na udaru komunističkih vlasti, osobito nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnika javno ustala u obranu nadbiskupa Stepinca.
Uhićena je 1. rujna 1947. godine i na suđenju 24. i 25. siječnja 1948. – gdje je energično odbacila sve političke optužbe i hrabro svjedočila svoju odanost Kristu i Crkvi – osuđena na pet godina zatvora. Na suđenju 24. siječnja 1948. g. izjavila je sljedeće: “Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo Evanđelje, i ništa više.” Kaznu je odslužila u ženskom logoru u Slavonskoj Požegi. Preostalih pet godina života provest će u Zagrebu u prisilnoj povučenosti i prividnoj neaktivnosti.
Teško narušena zdravlja, ali nesmanjene radinosti, ona uspijeva, uza zdušnu podršku zatočenog nadbiskupa blaženog Alojzija Stepinca, uskladiti svoj institut s novim crkvenim propisima i doživljava 1953. njegovo puno crkveno priznanje. I u ovim okolnostima koje odano prima iz Očeve ruke, ostaje nepromijenjena: jednostavna, bliska, otvorena i puna dobrote, zrači razumijevanjem i vedrinom, zna usmjeriti i oduševiti usprkos svim patnjama i sve izraženije teške bolesti.
Umrla je na glasu svetosti 8. listopada 1957., smireno i predano u 57. godini okružena svojim suradnicama. Sprovodne obrede 11. listopada 1957. na Mirogoju predvodio je dr. Franjo Šeper, tadašnji zagrebački nadbiskup koadjutor, njezin dugogodišnji prijatelj i podupiratelj u djelovanju.
Na njenom sprovodu izrečene su slijedeće riječi:
“S Maricom nestaje među nama jedan veliki svijetli, nadasve neobično snažan i bogati lik kršćanske djevojke i žene kakve se u životu rijetko može sresti… Njezin je život uzidan, duboko utkan i nerazdruživo vezan uz ono najljepše i najplodnije što se u hrvatskom katolicizmu zbivalo u ovo zadnje pola stoljeća… Sestra Marica je uz dr. Merza bila najsnažniji nosilac i pokretač katoličkog gibanja u Hrvatskoj. Dobrotom i ljubavlju osvajala je srca naše mladeži za Božanskog Učitelja i Kralja. Nikakvi zemaljski ni lični motivi nisu je pokretali, već živa i duboka vjera u Krista. Od sestre Marice njezin Učitelj je zatražio na vrlo osjetljiv način da za Njega i Njegovo Kraljevstvo trpi. Ona Mu je i u trpljenju i nošenju križa ostala do kraja junački vjerna!”
Mnogi Zagrepčani i katolici iz drugih gradova posjećuju njen grob. 2006. pokrenut je postupak, da se proglasi blaženom i svetom kao prva vjernica laikinja u Hrvatskoj.