Možda netko pomišlja da su se okolnosti i vremena u Srbiji promijenile od Slobodana Miloševića, Draže Mihajlovića ili Petra Karađorđevića, ali svakodnevnica, široka lepeza antihrvatstva od rehabilitacije četništva do blaćenja Alojzija Stepinca, pokazuje da je danas situacija u Srbiji čak gora nego pred početak Domovinskog rata.
Dokaz tome je da je srpska akademska zajednica, bez pardona, velikog hvatskog pjesnika i dramatika, te uvjerenog katolika, Ivana Gundulića 2014. godine uvrstila ‘Deset stoljeća sprske književnosti’ (u Srbiji vrlo cijenjeno znastveno izdanje). Iz hrvatske akademske zajednice odgovor je bila – hrvatska šutnja!
Da bi se vidjelo tko je Ivan Gundulić za Hrvate treba samo dobro pogledati svečani zastor Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu koje je još davne 1895. izradio slavni slikar Vlaho Bukovac. Slika prikazuje cijeli hrvatski narodni preporod i njegove najznačajnije ljude na čijem tronu sjedi dubrovački pjesnik Ivan Gundulić okružen vilama. U poklonstvo Gunduliću dolazi 19 osoba, velikana hrvatske povijesti: Ljudevit Gaj, Antun Mihanović, Janko Drašković, Dimitrije Demeter, Antun Mažuranić, Mirko Bogović, Stanko Vraz, Sidonija Erdödy Rubido, Ivan Kukuljević, Pavao Štoos, Petar Preradović, Antun Nemčić, Vatroslav Lisinski, Branimir Livadić, Ljudevit Vukotinović, Dragutin Rakovac, te troje kazališnih umjetnika Adam Mandrović, Marija Ružička-Strozzi, Zvonimir Freudenreich. U pozadini, kroz rešetku antičke građevine, vide se obrisi Dubrovnika i Zagreba – dva hrvatska bisera kojim se simbolički spaja sjever i jug.
Ivan Gundulić (8. siječnja 1589.– 8. prosinca 1638.), slavni je dubrovački i hrvatski pjesnik i dramatik, nadimka.
Ivan Gundulić bio je duboko pobožan čovjek i katolik, nikada nije imao nikakve veze s pravoslavljem i srpstvom. Tako da su pod utjecajem pjesnikove vjere u Boga njegove jedine dvije kćeri, Dživa i Mada, otišle u časne sestre redovnice franjevačkog i benediktinskog reda.
Pisao je najčišćim hrvatskim dubrovačkim dijalektom u vrijeme dok u Srbiji još nije bilo pismenosti i književnosti izvan staroslavenske crkvene liturgije.
Ipak, niti to sve nije smetalo Srbima da svojataju velikana hrvatske književnosti već 130 godina, a najnoviji skandal na koji nije reagirala niti hrvatska diplomacija niti hrvatski kulturni krugovi dogodio se 2014. godine.
Ivan Gundulić i srbijansko svojatanje hrvatske kulturne baštine
Najnoviji, famozni projekt Matice srpske ‘Deset stoljeća srpske književnosti’ je svrstao bez pardona i ograda Ivana Gundulića i njegovog Osmana, te Suze sina razmetnoga u- srpsku književnost!
Uvrštenje Gundulića 2014., nakon višedesteljetnih etničkih, jezičnih i kulturnih progona hrvatskog naroda od Srba, nastavak je agresije drugim sredstvima.
Danas se ponovno po starim četničkim matricama u akademskim krugovima Srbije prikazuju velikosrpske laži kao posljedica kulturne inferiornosti Srbije zbog nestanka bilo kakve književnosti u doba 450 godina vladanja Turaka nad Srbima. Nemajući svoje starije književnosti, akademski nasilnici iz Srbije dubrovačku književnost uvrštavaju u srpsku književnost. Tako nešto može tvrditi samo osoba koja ima jasne osvajačke pretenzije. Sablažnjava, ali i upozorava, da se to događa u 21. stoljeću.
Znalci hrvatske povijesti 19. stoljeća rekli bi da je zapravo tomu kumovao tzv. Bečki književni dogovor, uz blagoslov Bečkoga dvora u smjeru stvaranja pravno-političke terminologije kao polazišta za dogovor (1850) na kojemu je, uz ostalo, prihvaćeno da se kao zajednički književni jezik uzme štokavsko narječje, tzv. južno narječje ijekavskoga izgovora (istočne Hercegovine, zavičajni govor Vuka Stefanovića Karadžića). Netko bi mogao, s pravom, prigovoriti da je to prohujalo vrijeme iza nas i da se mi, naraštaj 21. stoljeća, takvim odlukama danas ne bismo trebali baviti, odnosno da ih treba proglasiti ništavnim.
Da, možda bi to bilo najbolje, da cjelokupna hrvatska akademska zajednica, zapravo hrvatski narod u cjelini, proglasi Bečki dogovor ništavnim i da se odrekne svih onih postavki koje su iz njega proizašle.
Mnogi čak tvrde da je Bečki dogovor bio političke prirode i podmetanje bečke politike onoga doba, politike koja je htjela Srbiju odvući od ruskoga utjecaja i unificirati jedan službeni južnoslavenski jezik kao branu Rusiji koja je već izbila na sjeverne i zapadne obale Crnog mora. Taj novoštokavski jezik je bio bitno različit od ruskog jezika (za razliku od staroserpekog), te za razliku od npr. kajkavskog jezika koji je ima puno veće sličnosti s ruskim ili ukrajinskim jezikom kako po naglasku sloga, tako i po elementima pojedinih izraza i tvorbi riječi koje se u moderno doba pomalo gube.
Jesu li Gundulić i ostali Dalmatini srpski pjesnici? – provokacije još iz 19. stoljeća
Da je bilo sličnih posezanja za dubrovačkim piscima od srpske strane, tj. da su ih Srbi svojatali još u 19. stoljeću, svjedoči tekst objavljen u zagrebačkome Viencu davne 1898. (XXX, br. 10, str. 158-159) pod naslovom: Jesu li Gundulić i ostali Dalmatini srpski pjesnici?
Potpisani autor članka, dr. J. Turić, veli: „Odgovaramo, da nisu!“.
I odmah nastavlja: „Pozivati se ne ćemo na historiju, ako i jest jasno dokazano, da su dalmatinski pjesnici zvali svoj jezik hrvatskim, da im je isto značilo i ime slovinsko, da su se ćutili isto sa čakavcima i kajkavcima iz današnje Banovine. Nisu oni Srbi za to, što se nisu sami smatrali Srbima, nego zato što ih sami današnji Srbi ne će da priznadu kao svoje. I to upravo oni Srbi, koji najviše svojataju Gundulića, Kačića itd. najveći su protivnici toga, da bi ti pjesnici bili srpski pjesnici. Evo kako! Duh divnih Gundulićevih pjesmotvora onaj je isti, što ga današnji srpski patriote nazivlju porugljivim imenima: ježuvanski [isusovački, op. A. J.], rimski, latinski, reakcionarski, mračnjački, protislovjenski, potisrpski itd.
Srpski patrioti nastoje svagdje, svakom zgodom i svakim sredstvom da narod, što ga oni smatraju srpskim, sačuvaju od toga duha. Kako će oni onda dopustiti, da se njihov narod obrazuje dalmatinskim pjesnicima, kada bi se tim upravo na njihovu odnarodio? A koji se narod kojim pjesnikom obrazuje, toga je naroda i pjesnik, jer ga taj narod ozbiljno smatra svojim, a ne zove ga svojim samo ‘usprkos’ drugomu komu. Čitajmo pjesnike današnje hrvatske i pjesnike prošlih vjekova, pazimo na duh, pak ćemo vidjeti, da su to pjesnici jednoga duha, jednoga čuvstva, jedne misli, jednoga naroda – hrvatskoga.”
Srbi prisvajaju hrvatsku književnost – zašto da se samo branimo od laži?
Da agresivno velikosrpstvo već 200 godina nasrće na hrvatsku kulturnu baštinu, kao bitan segment u ostvarivanju ciljeva Velike Srbije, brojni su dokazi iz prošlost. Na drugoj strani, Hrvati se neprestano dovode u poziciju da se brane od srbijanskih laži i optužba, umjesto da stvore sustavnu i ofanzivnu široku lepezu djelovanja protiv kulturalnog velikosrpsktva ovakvog destruktivnog i opasnog djelovanja Srba.
Zato ovdje svakako treba još spomenuti Kukuljevićevu obranu hrvatske književnosti od srpskoga svojatanja. On je, naime, u pismu Jozefu Šafariku od 29. lipnja 1854, iz Zagreba, uz ostalo, pisao: „Čim govorim o našoj književnosti, mislim hervatsku književnost kojom se mi u svakom smislu ponositi možemo prem da ju od niekog vremena Serblji sebi vindicirati [prisvojiti] žele. Mi smo u tom sad već podpunoma osviedočeni a ufamo se da će se doskora svi Slaveni osviedočiti, da onaj jezik u kom su u staro doba pisali osim Dalmatinah Dubrovčani, Hercegovci i Bošnjaci, biaše jezik hervatski i to ikavski. Tako piše na primier, najstarii pjesnik dubrovački Šiško Menčetić (1450–1510) kojega piesme ovieh danah ovamo dobismo, upravo čakavski. Njega sliediše u jeziku mahom razlikami svi skoro piesnici XV. vieka od Daržića, Gjore i Marina počamši sve do Mažibradića i Zlatarića, koji upravo kaza da piše hervatski. Neznamo dakle kakvim obrazom mogu pisati novii serbski književnici, kao osobito Subotić i Medaković (…). Ovo Vam pišem visokopoštovani Gospodine samo radi toga da nam se i od strane Čeha itd. nečini i nadalje krivica i sramota kao da smo mi Hervati naprama Serbljima u svakom smislu kukavice. Istina je, da mi u novie vrieme zatajismo sami sebe i naše ime zanemarismo poprimivši ime ilirsko ali to učinismo jedino radi sloge i radi bratimskog zajedničkog napredka; ali kad Serblji o toj blagorodnoj sverhi nećedu da znadu, a to onda neka puštaju da svaki prosto ide svojom stazom k obćenitoj sverhi pa neka nas neturaju iz one staze koju su naši predji velikimi duševnimi i fizičnimi silami osvojili i posieli.“
Možda na taj način u Beogradu žele pokazati da će ono što nisu uspjeli u ratu devedesetih godina 20. stoljeća postići na terenu osvajačkom taktikom u Hrvatskoj, sada ostvariti izdavačkom kompenzacijom na književnome polju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa