8. travnja 1203. bosanski ban Kulin odrekao se hereze bogumilstva (bosanski krstjani) pred papinim izaslanikom. Pred opasnošću od vojnog pohoda katoličkih Mađara i njihovog kralja Emerika, vjernih papi, Kulin je odlučio prihvatiti što traži Crkva. Europa je u to vrijeme bila puna kršćansko-gnostičkih sljedbi od Crnog Mora do Atlantskog oceana pod imenom katari u Francuskoj, albigenzi u Italiji i Francuskoj, bogumili u Bugarskoj, patareni, bosanski krstjani (poznati i kao bosanski bogumili) i drugi. To su bile prave heretičke sljedbe, vrlo prozelitski orijentirane, agresivne u svom nastupu i ekstremno radikalne u življenju. Poput današnjih brojnih sljedbi, trn u oku bila im je Katolička Crkva koju su smatrale „đavlovom sinagogom“ i „otpalom bludnicom iz Otkrivenja“.
Papin izaslanik uz pratnju dubrovačkog arhiđakona Marina, stigao je u Bosnu početkom 1203. godine. Odmah je na Bilinom polju pored rijeke održao sabor sa starješinama krstjana i banom Kulinom, njegovim časnicima i narodom. Ispitivanjem starješina ustanovio je da su njihova vjerovanja iskrivljena. Zato je od starješina zatraženo da se odreknu bitnih točaka svog učenja. Oni su na to pristali i na današnji dan 1203. potpisali akt o odbacivanju heretičkog učenja. Akt je potpisao i sam ban Kulin i arhiđakon Marin.
Ipak, ova hereza opstala je u Bosni u manjem obimu sve do dolaska Turaka. Misionarski rad franjevaca uspio je mnoge krivovjernike vratiti Crkvi i Kristovim nauku.
Korijeni „Crkve bosanske“ – ezoterija
Po svom ustrojstvu i učenju “Crkva bosanska” pripada katarsko-patarenskom pokretu čiji korijeni sežu daleko u prošlost. U to vrijeme, izvirući iz Male Azije, javlja se više različitih učenja koji s jedne strane objedinjuju kulturu grčkih, azijskih, rimskih i egipatskih misterija, a s druge strane nalaze izvor u kršćanstvu. Ta različita učenja u početku individualno vrlo jaka, s vremenom se, kako im prvobitni impuls slabi međusobno približavaju i ujedinjuju u jedan nehomogeni, ali u temelju bitno krivovjerni, ezoterijski pokret kasnije nazvan gnosticizam.
Gnostici zlo poistovjećuju s materijalnim, a dobro s duhovnim svijetom, te smatraju da se čovjek mora posvetiti radikalnom asketizmu i da treba posjedovati “sofiju”, odnosno mudrost, da bi se oslobodio okova ovoga svijeta.
Bosanski su krstjani, dakle, bili gnostičko-manihejski nasljednici i kao takvi učili da postoje dva osnovna principa života: princip dobra i princip zla. Dva su najviša bića, jedno dobro, koje je bilo začetnik svega nevidljivog i duhovnog, a drugo zlo, koje je tvorac svega vidljivog i tjelesnog.
Tako je Satanael, pobunjeni anđeo postao Sotona, te je prema ovom kršćanskom gnostičkom učenju upravo on stvorio čovjeka.
„I tada odluči Satanael da stvori čovjeka, da ima neko da mu služi. I uze blato sa zemlje i od njega sazda čovjeka, po obrazu svojemu. I potom naredi anđelu drugom da uđe u tijelo od blata, a onda uze od njega čest i od nje stvori drugo tijelo u liku žene, pa naredi anđelu od prvog tijela da ude u njega.“
Isus Krist je za ovu herezu zapravo arkanđeo Mihael koji je samo prividno uzeo ljudsko tijelo, te je došao da „prosvijetli“ čovjeka. Potpuno suprotno vjekovnim istinama Crkve o Kristu kao drugoj osobi Božanstva koji silazi u ovaj svijet da križem i uskrsnućem otkupi čovjeka!
I blažena đevica Marija je bila anđeo, a ne čovjek.
„Zbog toga je Svevišnji ispustio Riječ, a ta Riječ i sin bio je arkanđeo Mihael koji se prozva Isus Krist. On je sišao s Neba, primivši tijelo koje je samo prividno bilo ljudsko, a uistinu savršeno i božansko. Izasao je iz desnog uha Đevice Marije (!), koja je bila anđeo, a ne žena, tako da ona nije mogla biti majkom Kristovom.”
Ovaj svijet bogumili smatraju paklom jer u njemu anđeli pate u smrtnim tijelima. Nakon smrti ljudske duše idu u raj ili se vraćaju natrag u pakao (na Zemlju). Odavde se mogu izbaviti tek kad prime duhovno krštenje koje daju krstjani (bogumili). Sakrament krštenja, koji bosansko-humski krstjani nazivaju “krštenjem Kristovim”, dijeli se polaganjem ruku i predavanjem knjige evanđelja. Time se opraštaju ljudima grijesi, ali svaki, pa i najmanji grijeh je smrtni grijeh pa je potrebno da svaki onaj koji sagriješi ponovno “krsti”.
Bosansko-humski krstjani nazivali su Katoličku crkvu – crkvom idola, bludnicom i otpadnicom. Jedina prava Kristova crkva jest “Crkva bosanska”. Krstjani su nasljednici apostola, a njihov biskup je jedini pravi Kristov namjesnik na Zemlji – jedini autentični nasljednik Petrov. Nadalje, odbacuju bogomolje i ostale građevine (crkve) određene za kult kao “đavolove sinagoge”. Osuđuju svete slike u crkvama, te javno štovanje slika smatraju idolatrijom. Zabranjuju takoder štovanje relikvija i molitava koje Katolicka crkva prikazuje za mrtve, te kao jedinu vrijednu i spasonosnu molitvu navode “molitvu Gospodnju” (Oče naš).
Što navodi dominikanac Franjo Šanjek?
“Papin legat u južnoj Francuskoj (Konrad iz Uracha 1223. g.) govori o predstavniku katarskog pape u južnoj Francuskoj a taj papa inače boravi na granicama Bugarske, Hrvatske, Dalmacije i Madžarske – dakle Bosne. Talijanski dominikanac iz toga doba Anselmo iz Aleksandrije piše: »neki iz Slavonije, to jest iz zemlje koja se zove Bosnom, dođoše trgovine radi u Carigrad, gdje su se upoznali s krivovjerjem. Po povratku u domovinu oni su širili novu nauku i kad su ojačali brojčano osnovali su crkvu čiji predstavnik nosi naslov biskupa Slavonije ili Bosne« “(Šanjek, Kršć., str. 209).
“Heterodoksni bosansko-humski krstjani, prema katoličkim vrelima latinske i glagoljaške provenijencije, ispovijedali su umjereni dualizam, pretpostavljajući vjeru u jednoga Boga koji je do pojave eshatona upravu nad materijalnim svijetom prepustio Sotoni, predvodniku pobunjenih anđela.”
“Prvak bosansko-humskih krstjana naziva se djed. On je po svojoj službi biskup heterodoksne Crkve bosanske. Njemu asistiraju gosti i starci, koji se zajedničkim imenom nazivaju strojnici. Iako podrijetlo naziva najuglednije ličnosti u Crkvi bosanskoj nije još posve objašnjeno, neki ga povjesničari dovode u vezu sa »dedecom od Sredeca«, bogumilskim krivovjercem kojega 1211. proklinje Sinodik cara Borila. ”
“Krstjani Crkve bosanske nisu, čini se, nikako mogli pomiriti pojam dobroga Boga sa stvaranjem vidljivog materijalnog svijeta, koji je po sebi raspadljiv i u kojem prevladava zlo.”
“Potpisnici bilinopoljske izjave ne smatraju sebe ni krivovjercima ni raskolnicima, iako im protivnici pripisuju neke novomanihejske stavove, između ostaloga da Bog nije stvoritelj svih stvari, niti je Krist spasitelj ljudskoga roda. Čini se da krstjani ne priznaju autoritet Rimske crkve te, kao ni katari, nemaju bogomolja, oltara, križeva i zajedničkih grobalja, ne priznaju sakramente ispovijedi i pričesti, ne slušaju misu i ne mole časoslov. Prigovara im se da ne cijene podjednako vrijednima biblijske knjige Staroga i Novoga saveza, ne svetkuju crkvene blagdane niti poste, ne nose posebnu odjeću kao oni koji žive u zajednicama, a unutar samih zajednica krstjani i krstjanice komuniciraju na poticaj okoline.”
Teze se razlikuju
Postoje i drugačije teze, poput one iznesene u knjizi prof. Brkovića “Srednjovjekovna Bosna i Hum”.
OVDJE i OVDJE ih također možete pronaći.
Tekst se nastavlja ispod oglasa