Zločini nad Hrvatima počeli su prije proglašenja NDH. Zločini su se počeli masovno događati posvuda diljem Hrvatske i BiH, jednako kao i u Domovinskom ratu.
Mnogi od tih zločina četnika 1941. bili su toliko morbidni i patogeni da imaju sličnost s pokoljima i iživljavanjima nad Hrvatima 1945. godine (ne slučajno, kao dio genocidnog četničko-partizanskog plana, vidi Stjepan Lozo “Velikosrpski genocid”). Ti zločini su se događali premda su vodeći hrvatski političari iz HSS-a na čelu Vladkom Mačekom držali lojalno i mirotvorno, te nisu poticali Hrvate na bilo kakve zločine prema srpskom stanovništvu i odmazdi.
Tako se mogu naći podaci da su već 8. travnja 1941. četnici u Srijemskoj Mitrovici ubili Hrvata Ivana Rajnovića i pred majkom mu izvadili srce. Nakon toga uhitili su župnika u Srijemskoj Mitrovici i desetak Hrvata, ali ih je iznenadni ulazak Nijemaca u Mitrovicu spriječio u zločinu.
Prema svjedočenju tamošnjeg župnika Mije Jurića, u Peterancu kod Koprivnice, 9. travnja 1941. četnici su ubili pet osoba. Istoga nadnevka, u drugim dijelovima Podravine, uslijed srpskih zločina život je izgubio Ivan Hampovčan, sutradan mladić i djevojčica u Virovitici i Julijana Horvat iz Kozica.
U Srijemskoj Mitrovici, 11. travnja 1941., ubijeni su uz već spomenutog stolara Ivana Rajnovića, trgovački pomoćnik Aleksandar Šimun, seljak Mitar Marušić i radnik Vilim Červenjak.
U razdoblju od 8. travnja 1941. pa do kraja mjeseca (dok se još uspostavljala vlast u NDH) više stotina nevinih Hrvata mučki je ubijeno u masakrima četnika: u okolici Bjelovara, okolici Doboja, Županji, Vinkovcima, Velikoj Kapeli, Slavonskom Brodu te navlastito u selima oko Mostara i Čapljine.
Velika Kopanica kod Slavonskog Broda dala je u prvim danima travanjskog rata četiri žrtve: Stjepan Vukovac je zaklan 9. travnja 1941., dana 11. travnja su umoreni Stjepan Hradtman i Fabijan Vukovac, te 12. travnja 1941. Franjo Kablarić.
Ubojstva Hrvata u Vinkovcima, Županji, Valpovu, Srijemskoj Mitrovici, Bjelovaru, Crikvenici…
Četnici su 11. travnja 1941. iz Starih Mikanovaca kod Vinkovaca pokupili dvadeset Hrvata, potom ih u blizini Orašja, na obali Save, strijeljali. Ustrijelili su i četiri Hrvata iz Vođinaca kod Vinkovaca. U selu Posavski Podgajci kod Županje 12. travnja 1941., ubili su: Marka Iskrića, Antuna Lucića – Tadijanova, Marka Klarića, Ivu Petrovića sa suprugom, Stipu Matića te Milana Petrovića. Drugi žitelji sela gole živote su morali spašavati bijegom. Antun Šćuka, s hrvatskom zastavom u ruci, 11. travnja 1941., ubijen je kod Valpova iz srbijanske zasjede. Pero Braun, u okolici Županje, ubijen je 10. travnja 1941. od četnika. U Srijemskoj Mitrovici, 11. travnja 1941., ubijeni su uz već spomenutog Ivana Rajnovića, trgovački pomoćnik Aleksandar Šimun, seljak Mitar Marušić i radnik Vi1im Červenjak.
Na području grada Bjelovara i okolice četnici su tih travanjskih dana ubili ukupno 33 Hrvata. Već 8. travnja 1941., u Gudovcu kod Bjelovara, četnici braća Margaretići, ubili su iz zasjede dva vojnika Hrvata koji su se vraćali kućama. Istoga dana lugar Despinić s dvadeset četnika napada hrvatske straže, pri čemu pogiba dosta Hrvata, ali i gotovo svi četnički napadači. Sutra, 9. travnja 1941., u selu Kapeli kod Bjelovara, srbijanski poručnik Hergović počinio je nesmiljeni, grozomoran zločin: rasporio je utrobu hrvatske seljanke Mande Filipović te izvadio iz nje dijete od šest mjeseci.
U Crikvenici, 10. travnja 1941., tri časnika jugoslavenske kraljevske vojske ubili su Petra Kvaternika, a ranili Josipa Cara. Četnici su i u samom Zagrebu, 10. travnja 1941., ubili nekoliko vojnika Hrvata iz raspale jugoslavenske vojske. U Mostaru, 12. travnja 1941., uz još nekoliko Hrvata, od srbijanske ruke je ubijen Zvonko Primorac.
Na samu najveću katoličku svetkovinu, na Uskrs, 13. travnja 1941., u Subotici su četnici iz zasjede kukavički, mučki ubili mladića i gimnazijalca Stjepana Tušu.
Ubojstva Hrvata u Dreventi, Odžaku, Doboju, Sanskom Mostu, Kotor Varošu…
Tijekom travnja 1941. i Bosanska Posavina je imala svoje žrtve. Poglavito je stradala Derventa i njezina okolica. Srpski su četnici 12. travnja 1941. umorili: Peju Matijevića, Jozu Krijana, Niku Principa, Jozu Kljajića, Matu Glavaša, Iliju Kozinu te Anđu Sušić i njezinu šestogodišnju kćer Anicu. Sutradan, 13. travnja 1941., četnici su ubili: Blaža Kovačevića, Stipu Zirduma, Luciju Koljan i njezinu majku Mariju, ženu Jakova Miloša iz Dervente, Šimu Markanovića i Anku Orozović. Jelu Ravlić četnici su smrtno ranili: umrla je nakon što je bespomoćna iskrvarila. Dva dana prije, 11. travnja 1941., srpski kapetan Marušić strpao je u zatvor u Derventi sedam Hrvata, koje su četnici sutradan pobili. Računa se da je u danima nakon proglašenja NDH, u Derventi i njezinoj okolici od srbočetnika stradalo najmanje dvadeset pet Hrvata, uglavnom civila. Već prije toga, u Bosanskom Svilaju blizu Odžaka, 9. travnja 1941: četnici su pobili i smrtno ranili jedanaest osoba. U Doboju, tih travanjskih dana, srpski vojnici su lišili života trojicu Hrvata: jednomu su iskopali oči, drugomu izvadili srce, a trećemu razrezali obraz i odrezali uši. Prema svjedočenju dobojskog župnika dr. Dragutina Kambera, četnici su u Doboju pobili još barem troje Hrvata.
Zločina je bilo i u drugim dijelovima Bosne. U travnju 1941., u selu Kijevu kod Sanskoga Mosta četnici su ubili četiri seljaka; 14. travnja 1941. Adema Selmana u Kotor Varošu i malodobnog Miju Blaževića u Kiseljaku. Ivanu Bandiću, iz okolice Gornjega Vakufa, tih su dana četnici iskopali oko, potom mu zabili nož u grkljan te mu zadali ukupno trideset tri rane, da bi nesretni čovjek tek sutradan u mukama umro.
Ubojstva Hrvata u Siveriću, Drnišu, Kninu, Benkovcu…
Svoje zločinačko lice četnici su pokazali tih dana i u Dalmaciji. Kud god su prolazili, pljačkali su, palili kuće i zatirali ljudske živote. Povlačeći se od Benkovca prema Kninu, srpski vojnici, pripadnici Jadranske divizije, umorili su 12. travnja 1941. u Siveriću kod Drniša, Mariju Bukaricu, dijete od samo šest godina te Maricu Tomić i Boju Šiklić. Istoga dana ubili su Lovru Čavčića, a sutradan, 13. travnja, na Uskrs, srpski vojnici na drniškom mostu ubijaju Josipa Bojčića. Matu Prnjaka, rodom iz okolice Drniša, 30. travnja 1941., iz zasjede su ubili četnici u okolici Knina. U mjesecu travnju 1941., u Proviću kod Benkovca, četnici su zaklali Šimu Klarića.
Na planini Prologu, 10. travnja 1941., ubijen je dr. Milan Luetić.
Ubojstva Hrvata u Čapljini, Mostaru, Strugi, Cimu…
Valja skrenuti pozornost na zločine koji su se dogodili od 13. do 15. travnja 1941., kada je pukovnija bivše jugoslavenske vojske iz Bileće prešla u četnika poubijala Hrvate iz okolice Čapljine i Mostara.
Zlikovci su u tri dana ubili 25 civila – 21 Hrvata i četiri muslimana na području Čapljine te zapalili 85 kuća u Ilićima i Cimu, naseljima pokraj Mostara, te ubili četiri Hrvata u Cimu.
Napali su hrvatsko stanovništvo u Čapljini i okolici Mostara (sela Cim i Ilići), pri čemu su neizostavno uništavali hrvatske domove i gospodarske objekte topovskim hitcima i zapaljivim bombama. Istodobno su klali hrvatsko stanovništvo koje nije uspjelo izbjeći četničkom nožu. Zapaljeno je osamdeset pet hrvatskih domova. Uz četničku lozinku: Kolji sve po redu – polučak krvavoga četničkog pira bio je dvadeset petoro umorenih Hrvata i Hrvatica, među kojima su bile cijele obitelji Marka i Frane Vege iz Struge, uključujući i malu djecu.
Vrlo brzo su uslijedili grozni četnički pokolji Hrvata i muslimana u okolici Stoca, Nevesinja, Bileće i Gackog u kojima su ubijeni mnogi muškarci, starci, žene i djeca.
Draža Mihailović i njegovi najbliži suradnici pažljivo su izradili pakleni plan genocida nad hrvatskim narodom neovisno od stvaranja NDH. Taj plan je uključivao ubijanje i genocid muslimana (četnici su se prvo okomili na muslimane i Hrvate Istočne Hercegovine, zatim Hrvate trokuta Drvar-Srb-Grahovo, pa na muslimane uz rijeku Drinu gdje su klali mesecima). Zločinački četnički naum istrjebljenja hrvatskog stanovništva izvršavali su pojedini četnički zapovjednici na području NDH odmah netom poslije uspostave NDH, bez uputa “odozgor”. Četnički vođa, pukovnik Mihailović, poslao je četnicima, 20. prosinca 1941., razrađeni nacrt za “čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata…čišćenje Sandžaka od muslimanskog i Bosne i Hercegovine od muslimanskog i hrvatskog življa”.
Valja istaknuti zacijelo na koncu činjenicu, da su mnogi četnici do sloma NDH prešli u partizane gdje su se “iskazali” kao najokrutniji koljači Hrvata 1945. godine tijekom Bleiburške tragedije i križnog puta hrvatskog naroda. Isti oni koji su klali 1941. s kokardama na glavi, sada su završavali posao s petokrakama na glavi. A njihovi duhovni potomci se i danas trude te pokolje prikazati kao tek “normalnu osvetu” i čak zabraniti sjećanje i komemoraciju (kao što su i činili 45 godina), te tako ponovno potisnuti u podsvijest istinu o strašnim pokoljima i genocidu nad hrvatskim narodom u II. svjetskom ratu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa