Na današnji dan 9. listopada 1075. za hrvatskog kralja okrunjen je Dmitar Zvonimir. Za vladavine hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. sjevernim dijelovima Hrvatske upravljao je ban Dmitar Zvonimir. Stekavši ugled pripajanjem dijelova bizantske Dalmacije Hrvatskoj te ženidbom s Jelenom, kćerkom ugarskoga kralja Bele I., Zvonimir je poslije Krešimirove smrti naslijedio hrvatsko prijestolje.
Nakon izbora novoga kralja, papa Grgur VII. u Hrvatsku šalje svoje izaslanike, rimskog opata Gebizona i biskupa Falkiona. Dmitar Zvonimir prisegnuo je na vjernost rimskomu Papi, obvezao se plaćati 200 dukata te darovao Svetoj Stolici samostan sv. Grgura u Vrani. Za uzvrat Papa je oduzeo dalmatinske gradove mletačkomu duždu s kojim je bio u neprijateljstvu te su rimski velikodostojnici 9. listopada 1075. u crkvi sv. Petra na solinskome polju krunili Dmitra Zvonimira za hrvatskog kralja.
Tijekom Zvonimirove vladavine događaju se brojne društvene promjene. Javno vlasništvo se privatizira, javlja se vlastelinstvo, jača utjecaj i materijalni položaj crkve, pa iako je narod još slobodan, proces feudalizacije je počeo.
Legenda o smrti
Poznata je legenda o smrti kralja Zvonimira i kletvi o 900-godišnjem prokletstvu. Izvor legende je Ljetopis popa Dukljanina, točnije prijevod iz 15. stoljeća prva 23. Poglavlja tog djela na hrvatski jezik. Naime, samo djelo je nastalo u drugoj polovici 12. stoljeća, a postoje 4 redakcije ovog djela.
Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. u Kosovu kod Knina. U to vrijeme bizantski car Aleksije I. Komnen bio je potučen od Pečenega na donjem Dunavu, a Seldžuci su osvojili su Jeruzalem. Aleksije I. Komnen zatražio je od pape Urbana II. pomoć za oslobađanje Jeruzalema od muslimana. U isto vrijeme zatražena je pomoć i od Dmitra Zvonimira, te kralj saziva sabor u Kosovu kod „pet crkava”.
Na tom saboru nezadovoljni hrvatski vlastelini su ga, prema legendi, ubili.
Od hrvatskih povjesničara, Ivan Lučić i većina povjesničara 19. stoljeća su odbacivali ovaj izvještaj. Ferdo Šišić je 1905. objavio raspravu u kojoj je smatrao da je ne treba odbaciti, i u svojim djelima je zastupao ideju da je Zvonimir ubijen, a u tome su ga slijedili Stjepan Gunjača, Viktor Novak i Mario Kostrenčić.
Većina povjesničara poslije 2. svjetskog rata zastupa mišljenje da je riječ o legendi koja ima malo veze sa stvarnim zbivanjima i da je Zvonimir umro prirodnom smrću.
Prema „Historia salonitana maior”, na Zvonimirovom grobu nalaze se sljedeći stihovi:
TKO ĆE MOĆI SUZDRŽATI NAROD, DA NE UZDIŠE,
KADA BUDE GLEDAO OVAJ GROB, DOISTA VRIJEDAN OPLAKIVANJA?
JER U OVOJ TAMI POČIVA SVIJETLA ZVIJEZDA
UZVIŠENA PODRIJETLA. KAKO LI SE ČUDNO TRNE!
JER NJEZINA SE DIVLJAČKA SMRT MOŽE S PROKLINJANJEM TUMAČITI
CRNIM ZLOČINIMA OPAKOGA NARODA
BIJESNI POPUSTIŠE DO KRAJNOSTI SRCU
I NAJTEŽIM UMORSTVOM POGUBIŠE KRALJA
KREPKE SNAGE, RUKOM MOĆNOGA,
POBOŽNOGA ZVONIMIRA, BESKRAJNO POŠTENOGA,
KOJI JE BIO NJIHOV ŠTIT PROTIV DUŠMANIMA,
NAVIKAO DA SATIRE NEPRIJATELJSKA VRATA,
OPLAKUJTE, PRVACI, VEĆ JEDNOM GLAVARA ČASTI,
STARCI I MLADIĆI HRVATSKE ZEMLJE,
JER ŠTO BIJAŠE PRVA SVEČANOST KRALJEVSTVA
I UJEDNO ČAST I SLAVA, SADA JE PROPALO
Kralj Zvonimir prvo je pokopan u katedralnoj crkvi sv. Marije u Kninu, a poslije je tijelo preneseno u Solin.