Zanimljivo je da su komunističke vlasti, slično kao i u Hrvatskoj, ovu ljudsku sramotu koja je napravila od Berlina grad-logor i gdje su našle smrt brojne obitelji i ljudi nazvale „Zidom antifašizma“. Suludi crveni „antifašisti“ tvrdili su da tim zidom smrti štite Berlince od fašističkog i kapitalističkog zapada, što je na Zapadu izazivalo podsmijeh.
Na sličan način su u Jugoslaviji neviđene pokolje civila u Srbu, Drvaru, Grahovu i drugdje, dana 27. srpnja 1941. godine, proglasili „antifašističkim ustankom”. Ta sramota je čak ostala prisutna do današnjeg dana.
„Nitko nema namjeru podići zid!”, riječi su koje je u lipnju 1961. na konferenciji za tisak izgovorio tadašnji predsjednik Državnog vijeća komunističke Njemačke Demokratske Republike, Walter Ulbricht.
Barikada od žice pa pravi zid…
Te su riječi ušle u povijest kao jedna od najvećih laži koje je ikada javno izgovorio jedan političar jer su samo nekoliko tjedna kasnije, u ranu zoru 13. kolovoza, djelatnici „Narodne policije” DDR-a počeli podizati barikadu od bodljikave žice između tadašnjeg sovjetskog dijela Berlina i savezničkih zona, američke, britanske i francuske. Nekoliko dana kasnije pod zaštitom policije započelo je i zidanje Berlinskog zida. Gradnjom Zida egzodus Nijemaca s Istoka na Zapad nije prestao, ali se drastično usporio. Berlinski zid je od početne barikade od bodljikave žice i protutenkovskih prepreka tijekom godina prerastao u nekoliko desetaka metara širok granični pojas, čuvan vatrenim oružjem koje se aktiviralo automatski.
Tako je, prema službenim podacima, od gradnje Zida do njegova pada samo oko 5.000 ljudi uspješno prebjeglo na Zapad.
Početkom studenog 1989. već su se uvelike nazirali znakovi raspada DDR-a: tisuće građana je preko ostalih zemalja Varšavskog pakta, prije svega Mađarske, masovno napuštalo zemlju. Zemlja je bila na rubu bankrota, a i odnosi s Moskvom, u kojoj je glavnu riječ već neko vrijeme vodio Mihail Gorbačov. Bili su napeti prije svega zbog krutog ponašanja tadašnjeg predsjednika Državnog vijeća DDR-a Ericha Honeckera koji je odbijao politiku Perestrojke.
Vladajuća komunistička stranka (SED) svrgnula je, međutim, krajem listopada 1989. Honeckera, a na njegovo mjesto je došao Egon Krenz. U općoj atmosferi rasula član Politbiroa SED-a Guenter Schabowski je na konferenciji za strani tisak 9. studenog navečer pročitao jedan od brojnih proglasa državnog vrha koji se ticao slobode kretanja građana.
Prijelaz u zapadni dio grada
Nakon čitanja proglasa koji je tek trebao stupiti na snagu, Schabowski je na pitanje jednog novinara pogrešno odgovorio da ta mjera stupa na snagu odmah. Vijest se brzo proširila Berlinom jer je konferencija bila prenošena uživo, nakon čega su deseci tisuća građana pohrlili na granične prijelaze gdje su ih zbunjeni pogranični policajci jednostavno pustili u zapadni dio grada. Nakon toga zavladalo je narodno slavlje: gostionice u blizini Zida spontano su počele besplatno točiti pivo, ljudi su izišli na ulice pretvorivši glavnu prometnicu Zapadnog Berlina Kurfuerstandamm u veliki korzo na kojem se slavilo i veselilo do jutra.
Istoga dana tadašnji gradonačelnik Berlina Walter Momper otvorio je nove prihvatne centre za one koji su htjeli odmah ostati na Zapadu i odredio da se svakom građaninu Istočne Njemačke dodijeli 100 njemačkih maraka „pozdravnog novca”.
Zanimljivo je da su komunističke vlasti, slično kao i u Hrvatskoj, ovu ljudsku sramotu koja je napravila grad-logor i gdje su našle smrt brojne obitelji i ljudi nazvale „Zidom antifašizma“. Suludi crveni „antifašisti“ tvrdili su da tim zidom smrti štite Berlince od fašističkog i kapitalističkog zapada, što je na Zapadu izazivalo podsmijeh.
Ali patnje ljudi u Njemačkoj i ostalim komunističkim državama, „pod crvenim terorom” bile su strašne i neviđene u povijesti svijeta.
Tekst se nastavlja ispod oglasa