Povodom prestavljanja romana “Medaljon” u Splitu 3. lipnja 2015. godine u dvorani Dominikanskoga samostana u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt, razgovarali smo s autoricom Anitom Martinac, članicom Društva književnika Herceg-Bosne i Matice Hrvatske, nagrađivanom pjesnikinjom i autoricom pet zbirki poezije. Roman “Medaljon” je njen prvi prozni prvijenac, a već je i nagrađen i visoko rangiran na ljestvicama čitanosti. Anita Martinac je sudionica Domovinskog rata, supruga i majka troje djece, a živi i radi kao diplomirani pravnik u Mostaru.
Prateći događanja oko predstavljnja romana Medaljon čini mi se da je roman pobudio veliko zanimanje javnosti, pa čak i predstavljači u svojim izlaganjima osim osvrta na vrijednost romana veliku pozornost poklanjaju samoj temi kojom se bavi. Jeste li očekivali ovakve reakcije publike i jeste li zadovoljni predstavljanjem romana?
Raduje me što javnost prati predstavljanje romana. Iskreno nisam iznenađena, dapače očekivala sam i više kritika iz različitih političkih opcija. Tumači se da je tema romana kontroverzna i da o njoj do sada nitko nije tako otvoreno i izravno progovorio, ja na to samo mogu reći da sam pisala jednostavnim jezikom ljubavi, nenametljivo govoreći o vremenu o kojem se šuti, ne svrstavajući se ni na jednu stranu. Zašto se šuti ili tko šuti ostavit ću kao i do sada čitateljima neka sami izvlače zaključke. Volim svoj narod i samo sam progovorila o patnji kroz koju smo prošli tada, uzrokovana nečim ranije ili o patnji koja se i danas naslućuje opet zbog ne pospremljene povijesti. Moj cilj je jasan, romanom želim pomirbu i okretanje budućnosti, spokoj žrtvama, mir i oprost nespokojnim dušama kao i amnestiju prešućenoj istini. Napisan je tako da čitatelj u svoje ruke dobije prvo ključ kojim odgonetne i shvati to vrijeme, a onda dotakne i medaljon ljubavi. Sve u svrhu okretanja ka budućnosti.
Smatram da sam imala vrlo kompetentne predstavljače koji su vrlo posvećeno govorili o temi o kojoj se može toliko puno reći, a i ima se potreba, nakon toliko godina šutnje. Uživajući u raznolikosti njihovih prikaza bilo mi je interesantno čuti misli iz različitih pera vrlo cijenjenih na našoj javnoj sceni. Posebno mi je drago da se svi u jednom složili a to je da se roman čita u dahu. Meni je najbitnije mišljenje čitatelja radi koji je ovo djelo i nastalo. Nije pisan ciljano, niti za određenu skupinu, ovaj roman sigurna sam može biti isto tako vrlo zanimljiv i čitatelju koji ne zna ni gdje je Hercegovina ni tko su Hrvati, a opet oni kojima je Hercegovina žila kucavica na srcu još emotivnije i snažnije doživljavaju ovu priču jer ih se izravno dotiče.
Brine li Vas da od ljubavne priče koja je smještena u poratno vrijeme svi od reda traže političku priču koja je iščitavajući Vaš roman ipak u drugom planu.
Lijepo ste uočili da sam kroz ljubavnu priču prikazala kako je u to vrijeme teško bilo i voljeti. Naravno da je riječ o političkoj priči jer se politika kao korov uvukla u svaku poru našega života. Nažalost ni danas nije mnogo drugačije. Evo i ovo je jedan primjer kako se politika uvlači i u samu umjetnost, htjela ili ne o temi romana se više priča nego o samoj vrijednosti romana, njegovom stilu, izražaju, likovima i ostalim segmentima koji krase jedan roman. Nemoguće je izbjeći politiziranje i toga sam bila svjesna i pri pisanju romana „Medaljon“, ali sa svojim stavovima baš kao žena na naslovnici romana s punim dostojanstvom, odvažnošću, ponosom, prkosom pa i nježnošću, razodjenula kao što sam razodjenula godine šutnje, ustrajala sam u svom cilju. Politika kojoj sam se priklonila pisanjem ovog romana je politika pomirbe i oprosta. Deklariranje na partizane i ustaše je dovelo i do današnjih podjela na političkoj sceni, evo ja sam smjela reći da ja volim svoj narod i sretna sam da se danas možemo slobodno deklarirati kao Hrvati katolici. Zabluda i neznanje je najveći neprijatelj i zato mi je stalo da ovom pričom razbijem i predrasude i zablude te prikažem ono što nas je stoljećima održalo. Ovo je samo jedna priča iz tog vremena a ustvari može se smjestiti u bilo koje vrijeme patnje hrvatskog naroda. Poruka romana je vrlo jasna.
Roman Medaljon je svojevrsni hit i svojevrsna hrabrost. Očekivano je da roman na ovu tematiku napiše muškarac, a vi ste razbili predrasude i pokazali hrabrost.
Sa sigurnošću mogu reći da ovaj roman nikada ne bih mogla napisati da i sama nisam proživjela Domovinski rat kao vojnik. Svi ratovi su vrlo slični i svi imaju svoje posljedice, vrlo vješto sam zagazila u istraživanje legionara, domobrana, ustaške vojnice i s užitkom i čak i divljenjem izučavala tadašnji ustroj te podvlačila paralelu s ustrojem u Domovinskom ratu. Točno sam osjećala ono što nose likovi u romanu, a i kao žena proživljavala vrlo emotivno sve likove u romanu, suživljena i s njihovim obiteljima. Nije li i osvrt na nedavni rat kojeg smo svjedoci već izvitoperen. Tako bliska povijest se krivo prezentira, a što sve nije iskrivljeno desetljećima da bi se danas imale tolike predrasude. Mnogo se poveznica može naći i zato želim odaslati jasnu poruku, a to je da ni u jednom ratu nema pobjedničke vojske i da je rat sam po sebi veliko zlo.
Dala sam sebi tu slobodu da kao i diplomirani pravnik, znači tražeći istinu i pravdu, pogledam obje strane „Medaljona“ i ispričam ovu priču s velikim razumijevanjem.
Nadamo se da ćete nastaviti ovom snagom, talentom i žestinom i dalje, sami ste postavili visoko ljestvicu i kriterij, očekujemo li u bliskoj budućnosti nastavak Vašeg književnog opusa.
Još jači učinak ovog djela bio bi ukoliko izazove i druge književnike da pišu o ovom vremenu jer sigurna sam da imaju što, te da je potrebno samo malo smjelosti da se objelodani. Obzirom da sam duboko zagazila u istraživanje ne kanim odustati, a koliko ću uspjeti realizirati, to kao i do sada sve u životu prepuštam dragom Bogu da me usmjeri.
Tekst se nastavlja ispod oglasa