Hrvatsko kulturno vijeće organizira znanstveni skup povodom obilježavanja „Sveeuropskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća“ sukladno Rezoluciji Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina (Rezolucija 1481, iz 2006. god.), Rezoluciji Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizme od 2. travnja 2009., i ‘Deklaraciji hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. god.’, donesenoj 30. lipnja 2006. godine.
Znanstveni skup održat će se u utorak 23. kolovoza 2016. (na sam dan sjećanja) te u četvrtak 25. i petak 26. kolovoza na temu „Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947“.
Utvrđivanja istine o stradanju djece žrtava rata
O znanstvenom skupu koordinator projekta, član upravnog odbora HKV-a, Ante Beljo za Narod.hr rekao je da je “jedna od monstruoznih laži vezana uz stradanje djece žrtava rata, ratne siročadi u Drugom svjetskom ratu”.
Ovu temu su za ovu godinu odabrali u svrhu utvrđivanja istine o ratnim stradanjima ove najnemoćnije pa ujedno i najugroženije kategorije ratnih stradalnika, istine o brizi o njima onih koji su u njoj sudjelovali, a na poseban način slovenskih i hrvatskih časnih sestara Milosrdnica i slovenskih svećenika Lazarista koji su vodili brigu o župi Jastrebarsko i dječjem prihvatilištu.
Već pune 74 godine o ovom dječjem prihvatilištu, njegovim korisnicima, djelatnicima i skrbnicima izrečeno je toliko neistina (najblaže rečeno) koje su zagušivale medijski prostor, a režimskom dogmom pravorijeka bile proglašavane jedinom i neupitnom ‘istinom’.
“Te ratne siročadi bilo je na svim stranama kako su izvođene ratne operacije, a posebno uz područje Bosne i Hercegovine. Razne organizacije vodile su brigu o napuštenoj djeci, a naravno i vjerske. Nekoliko domova za zbrinjavanje siročadi vodile su i časne sestre, koji su se početkom rata počeli popunjavati sve većim brojem ratne siročadi”, podsjeća Ante Beljo.
“S područja tadašnje NDH, veliki broj ratne siročadi završavao je kod njih”, dodaje.
“U većem dvorcu u Jastrebarskom bio je smješten dom za siročad još 1939. godine. Početkom rata tamo je dolazio veliki broj ratne siročadi, pa je broj siročadi o kojoj su se brinule časne sestre narastao na oko sedam do osam tisuća. U kolovozu i koncem srpnja 1942., jedan veliki broj, između tri i pol do četiri tisuće, a možda i više, došlo je djece s Kozare. Zbog partizanskog i četničkog ustanka na Kozari protiv NDH, veliki broj djece zbrinut je najprije u Jasenovcu i Gradiški, a zatim kod časnih sestara. Siročad je bila jako neishranjena i bolovali su od raznih bolesti, poput npr. tifusa. Trebalo im je posvetiti veliku njegu”, opisuje Beljo.
“Do konca 1941. četnici i partizani ratovali su zajedno uništavajući industrijske objekte, željezničke pruge, mostove, prekidajući svu komunikaciju s ostatkom Hrvatske. Početkom 1942. došlo je do otvorenog rata između jedne srpske struje koja je bila uz Dražu Mihailovića i četnike i druge srpske struje koja je bila na strani komunističke Jugoslavije. Međusobno su žestoko ratovali i prema partizanskoj literaturi dolazi naredba od Tita koncem 1941. kad šalje Kostu Nađa da nekako sredi te sukobe na korist komunista na Kozari. Istovremeno dolazi i zapovijed da sela koja podržavaju Dražine četnike budu popaljena, a stanovništvo protjerano. Iz tog razloga proizišao je najveći broj stradanja. Upravo iz tog vremena ta su djeca završila u šumskim zbjegovima, koji su trajali mjesecima. A bilo je rano proljeće kada je na Kozari u to vrijeme još bilo prilično hladno”, ističe Beljo.
“To je u partizanskoj i četničkoj literaturi bilo prešućivano a svi ti zločini koji su načinjeni nad tim pučanstvom bili su pripisivani isključivo ustašama i Nijemcima. Iako je njemačka ofenziva na Kozari došla tek kasnije”, dodaje.
“U Jasenovcu i Gradiški nije bilo uvjeta za smještaj tolike djece, pa časne sestre preuzimaju djecu iz Jasenovca i Gradiške i smještaju u Jastrebarskom. U Jastrebarskom su redovnice počele liječiti tu djecu i na kraju je samo oko 17 posto te djece umrlo, dok je ostatak od tog velikog broja kojeg su one primile bio spašen”, napominje Beljo.
“Međutim, partizanske grupe iz Korduna i pojedine grupe s Kozare koje su bile protjerane nakon njemačke ofenzive, provaljuju u Jastrebarsko, jer je preko Jastrebarskog išao taj partizanski put od Korduna prema Žumberku. U Žumberku je bio tzv. ‘Slobodni partizanski teritorij’. Oni provaljuju 26. kolovoza 1942. godine u taj dom u Jastrebarskom i izvode oko tri i pol tisuće djece s Kozare. Od te djece uzimaju stariju mušku djecu u dobi između 10 i 12 godina. Odvode ih kasnije u okolicu Drvara, Bosanskog Petrovca i kasnije su mnoga od te djece bila oni o kojima se u partizanskoj literaturi pjevalo da su bacali bombe i ginuli u jurišima na bunkere, a poslije su mnogi završili kao pratnja ljudima koji vraćani s Bleiburga.”
“Mlađa djeca bila su ostavljena po šumama, pa su ih seljaci kasnije ponovno vratili na brigu časnim sestrama. Mnoga od njih bila su udomljena kod obitelji u Hrvatskoj, školovale su ih, i veliki broj njih još i danas živi, po čitavoj Hrvatskoj”, ističe.
Laž o ubijanju djece krampovima
“Ono što je važno naglasiti”, kaže Ante Beljo, “poslije svega toga stvorena je velika propaganda o ‘monstruoznim ustaškim zločinima nad sitnom srpskom nejači’ kao uvijek, kao što se radi i danas. Časne sestre bile su optuživane da su one krampom ubijale tu djecu. Ta se laž sa srpske strane i Srpske pravoslavne crkve širi i danas po čitavom svijetu.”
Beljo podsjeća da je ova propaganda posebno izražena u slučaju Stepinčeve kanonizacije.
“Recimo sada kad je u pitanju Stepinčevo proglašenje svetim – to je jedna od tema koju guraju, jer je svatko posebno osjetljiv na dječje patnje i još ako se prikazuju kao monstruozni postupci prema toj djeci, onda je logično da pridobivaju simpatije na svoju stranu. Njima je bila potrebna ta propaganda”, kaže.
“Mnoge od tih časnih sestara bile su ubijene. Neke 1942., neke poslije rata i stavljene u zatvore, a druge su bile vraćene u Osijek. Većina tih redovnica bile su Slovenke, Slovenska družba časnih sestara. Župu su vodili slovenski Lazaristi koje su Nijemci protjerali iz Slovenije s područja koje su pripojili Trećem Reichu. Prva stvar bila je protjerivanje slovenskih katoličkih svećenika, a te je svećenike primio Alojzije Stepinac, tada nadbiskup zagrebački, koji je također vodio brigu i o spašavanju ratne siročadi bez obzira na nacionalnost i podrijetlo”, ističe.
“O svim tim događajima napisano je jako puno. Protiv tih časnih sestara ni u vrijeme bivše Jugoslavije nije pokrenut nijedan sudski proces. Jednostavno, ta je propaganda širena kao požar, ali nitko nije smio izaći s istinom i to negirati. O tome je poprilično puno napisano, međutim bez obzira što se zna o čemu se radi i koja je prava istina na koji su način nastajale te monstruozne laži, one se i danas šire bez imalo grižnje savjesti”, upozorava.
“Šire se laži protiv Hrvatske, hrvatskoga naroda, hrvatskih i slovenskih časnih sestara. Važno je da se konačno istina o tome svemu raširi, da se javnost s time upozna i da to bude na dan sjećanja vezan uz dan Europskog sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća, 23. kolovoza.”
“Prvi dan, 23. kolovoza imamo na Hrvatskom institutu za povijest u Opatičkoj 10 predavanja, a onda 25. kolovoza imamo nastavak tog skupa u dvorani Vijenac na Kaptolu 29A. U Jastrebarskom, 26. kolovoza organiziran je obilazak lokaliteta i kratko predavanje u župnoj dvorani, te misa u župnoj crkvi uz biskupe i svećenike iz Hrvatske, Slovenije i BiH.”
Beljo kaže da su ovaj dan odabrali za održavanje skupa jer žele podsjetiti na ove žrtve totalitarizma i komunističkih zločina.
“Skupine tzv. ‘antifašista’ svake godine tamo organiziraju komemoraciju za tu stradalu djecu uz navođenje tih istih laži koje su navodili koncem 1945./46. To je jednostavno strašno slušati nakon toliko vremena, uz brojnu literaturu, i stvarnu istinu o tim događajima. Zato smo odlučili ove godine baš na taj dan Europskog sjećanja na sve žrtve totalitarizma, jer ovdje se radi o totalitarizmu i fašizmu, njemačkom nacizmu, te komunističkim zločinima koji su sabrani i načinjeni nad tom nevinom djecom na štetu hrvatskog naroda i časnih sestara”, upozorava Beljo.
Unatoč činjenici da je na tu temu već objavljeno više knjiga, znanstvenih radova i osobnih svjedočanstava do sada nije održan jedan ovakav znanstveni skup na kome bi se ova tematika svestranije obradila i tiskala u zborniku koji Hrvatsko kulturno vijeće namjerava izdati prije iduće 75. godišnjice.
Preuzmite program znanstvenog skupa
Tekst se nastavlja ispod oglasa