#siročad

Prof. Hlača piše o pravim djeteta na očuvanje identiteta.

Č. s. Pulherija bila je pod sugestijom svoga šogora ministra dr. Mile Budaka, koji joj je u svakom pogledu imponirao. No va­lja reći da je dječji dom u Jastrebarskome baš tom protekcijom štošta dobio što drugi domovi nisu dobivali.

Zbrinjavanje ratne siročadi nakon bitke na Kozari kao i izbjeglica s drugih područja, bio je jedan od najhumanijih pothvata u kojem su sudjelovale državne vlasti, nevladine udruge i pojedinci u složenom vremenu Drugog svjetskog rata...

Logor o kojemu je riječ nisu osnovale časne sestre. Odluka o tom osnivanju donesena je u Zagrebu na ministarstvu ondašnjeg režima. On­dje su bili zaposleni i neki antifašisti koji su imali utjecaja i mogućnosti poboljšati stanje u logoru.

Partizani su 18. travnja 1945. bom­bardirali Dječji dom, zacijelo misleći da su u njemu ustaše...

"Sve je izgorjelo, sve uništeno. Stogovi sijena bili su u plamenu. Stajala sam nedaleko od barake sa svojim zavežljajem, koljena su mi klecala, popis djece i sav novac za djecu predala sam vođi partizana."

Djeca su bila zaražena krvavom dizenterijom i tifusom. Pogled na njih bio je potresan do suza. Odmah drugi dan umrlo ih je 15.

Optužbe koje se prenose protiv nas sestara besmislene su već i zbog toga što smo svi bili pod stalnom kontrolom članova NOB-a. Mnogi su od njih dolazili u posjete djeci predstavljajući se kao članovi obitelji.

Izgledali su kao kosturi... Bilo je djece koja su od najmanjeg na­pora, npr. kod ustajanja s kreveta radi obavljanja nužde, naglo umi­rala. Padala su kao snoplje od op­će tjelesne slabosti i iscrpljenosti.

Skupine tzv. 'antifašista' svake godine tamo organiziraju komemoraciju za tu stradalu djecu uz navođenje tih istih laži koje su navodili koncem 1945./46. To je jednostavno strašno slušati nakon toliko vremena, uz brojnu literaturu, i stvarnu istinu o tim događajima.