Blaženi Honorat, na krštenju Vjenceslav Kuzminski, rodio se u Poljskoj u mjestu Biala Podlaska 16. listopada 1829. godine. Njegovi roditelji bili su veoma marljivi, kako na poslu tako i u odgoju djece. Mladi Vjenceslav pohađao je osnovnu školi u svom rodnom mjestu i svaki je dan s veseljem posluživao kod svete mise kao ministrant. Svi su o njemu stjecali dojam kao o nadarenom i dobrom dječaku sklonom glazbi. Sveci.net prenose nadalje kako se njegova obitelj nakon nekoliko godina preselila u industrijsko središte u mjesto Wloclawek.
U mladosti vrijeđao Boga, nijekao ga i ponašao se kao da ga nema
U mjestu Plocku Vjenceslav je pohađao gimnaziju i završio ju s najboljim uspjehom. Nakon toga postavljalo mu se pitanje – Kamo dalje? Otac mu je savjetovao da upiše Školu primijenjene umjetnosti u Varšavi, a nedugo nakon toga je umro. Gubitkom oca Vjenceslav se naglo promijenio u životu i vladanju te se zbog toga počeo otuđivati od svoje majke kao i od svega dobra u čemu su ga roditelji bili poučili. U tom mjestu došao je na loš glas, a kasnije će i sam zapisati: „U mladosti sam bio velika propalica, otvoreno i direktno sam vrijeđao Boga, nijekao ga i ponašao se kao da ga nema. Čak sam se borio protiv Njega i nastojao sam i druge odvratiti od Boga, izjavljujući da mi svatko može pljunuti u lice, ako se ikada kasnije obratim.“
Život u zatvoru
Nedugo nakon toga dospijeva u zatvor, u kojem i teško obolijeva, optužen kao vođa pokreta protiv ruskih porobljivača. U toj bolesti i klevetama počeo je razmišljati o svojoj prošlosti. Premda je on svoj pogled odvratio od Boga, molitve majke i milost Božja nisu ga napuštale . Božji zahvat u njegovom životu dogodio se na blagdan Uznesenja Marijina 1846. godine. Toga se dana ponovno vratio svojoj vjeri koju bijaše izgubio. Spasile su ga dvije majke, kako je kasnije stalno ponavljao: Presveta Djevica i njegova majka Alexandra. Od toga dana on se ponovno vratio svojoj majci, nastavio studij i počeo iznova ispravno živjeti, kako su ga bili učili i njegovi roditelji.
U Wloxlaweku je jednom prigodom otkrio svećeniku dušu u sakramentu pomirenja, a to je također učinio i u kapucinskoj crkvi u Varšavi. Tad je prvi put osjetio poziv da se intenzivnije posveti služenju Bogu. Tu želju je također priopćio i svojoj majci, ali ona to nije uzimala za ozbiljno. Već, kad joj je rekao da želi postati fratar, tj. franjevac-kapucin, ona se čvrsto usprotivila. Međutim, on se nije obazirao na njezino protivljenje, nego je otišao franjevcima kapucinima u Varšavu i zamolio poglavare da ga prime u Red.
Započeo novi život
Već 15. prosinca 1846. godine nalazimo ga u Lubartovu, mjestu gdje su varšavski franjevci-kapucini imali svoj novicijat. Tu je 21. prosinca obukao redovničko odijelo te dobio novo ime fra Honorat i od tada je započeo novi život. Nastavio je sa studijem da bi, nakon što je položio doživotne zavjete (siromaštva, čistoće i poslušnosti), 27. prosinca 1852. godine bio posvećen za svećenika.
Odmah je zaorao brazdu svećeničkog i apostolskog djelovanja u čemu je imao veliki uspjeh i odjek. U vršenju svećeničkih i redovničkih dužnosti zalagao se do krvi. Život mu se, najkraće rečeno, odvijao između propovjedaonice i ispovjedaonice. U propovijedi za vrijeme beatifikacije, papa Ivan Pavao II. ovako je ocrtao profil i posebne vrline tog blaženika:
„Evo onoga kome je Gospodin dao svoju milost: redovnika velikodušna i do kraja posvećena idealu manjeg brata kapucina, istinskog duhovnog sina sv. Franje, svećenika i apostola, revnog sluge sakramenta pomirenja i oprosta.“
Herojska služba
Njegova herojska služba u ispovjedaonici postala je istinsko duhovno vodstvo. Imao je velik dar otkrivanja i pokazivanja putova božanskog zvanja. Bio je čovjek postojane molitve, posebno klanjanja Presvetom Sakramentu; uronjen u Boga i u isto vrijeme otvoren zemaljskoj stvarnosti. Jedan svjedok očevidac rekao je kako je uvijek hodio s Bogom, a poznato je da je živio u teškim vremenima za domovinu i Crkvu. Poljska je tad bila pretrpjela podjele i u tzv. Kraljevstvu Poljske, nakon ustanka u siječnju, bilo je proglašeno ratno stanje. Bili su ukinuti svi redovi, ostali su samo neki samostani osuđeni na propast jer su novicijati bili zatvoreni. Na svim područjima školstva vladao je policijski teror. Tada je blaženik napisao načelo koje je postalo nadahnuće za njegovu apostolsku aktivnost: „Stanje redovnika i redovnica je božanska ustanova i ne može ga ponestati, jer bez njega se Evanđelje ne bi moglo ostvarivati, zato može i mora promijeniti samo oblik (…)” Tražio je ugledne osobe i zajedno s njima dijelio svoju brigu za sudbinu domovine, Crkve i redovničkih instituta u Poljskoj.
Kako je rječito njegovo povjerenje u Duhovnom dnevniku: „Treba žarko moliti, Gospodin želi nešto od mene… sve češće dolaze k meni duše različite dobi, znanja, slobodno, i traže da im pokažem put, žele poći u samostan, i posebno traže dozvolu da učine zavjet čistoće…”
Sveti redovnik
U Nowem Miastu fra Honorat je ostao sve do svoje blažene smrti. Gospodin ga je 16. prosinca 1916. godine pozvao da primi nagradu vječnoga života. Posmrtni ostaci o. Honorata sahranjeni su u kripti kapucinske crkve u istoimenom mjestu. Narod ga je odmah počeo štovati kao sveta redovnika. Kad je počeo postupak za njegovu beatifikaciju, bili su dobro prostudirani svi njegovi spisi, a osobito Duhovni dnevnik kao i ostale njegove izjave.
Na temelju mnogih svjedočanstava Crkva je ispitala život i postupke sluge Božjega o. Honorata. Pronašavši da je kreposno živio, odlučila je da ga proglasi uzorom koji valja imati pred očima u usmjeravanju kršćanskoga života na slavu Božju i za dobro ljudi. Papa Ivan Pavao II. proglasio je 16. listopada 1988. godine oca Honorata blaženim. Kardinal S. Wyszynski napisao je da je život i djelo oca Honorata, franjevca kapucina iz Biale Podlaske, bez sumnje događaj od neizmjerne vrijednosti za Crkvu u Poljskoj, a njegova proslava znak providnosti i obnove redovničkog života, posebno za franjevce-kapucine (fra Flavio Roberto Carraro, generalni ministar OFMCap).
Na desetu obljetnicu svoga pontifikata, 16. listopada 1988. godine, u Rimu na Trgu sv. Petra, papa Ivan Pavao II. uzdigao je na čast oltara slugu Božjega o. Honorata Kozminskog, svećenika iz Reda Manje braće Kapucina. Kapucinski red, inače plodan svetošću, tako je službeno dobio još jednog blaženika.