Nemam nijednu tetovažu, a i moda tetoviranja odbojna mi je sa svojim agresivnim i kičastih slikama, ali ovdje bih se možda mogao nagovoriti. Na bečkom glavnom trgu Stephansplatzu, tik uz katedralu nalazi se simpatična katolička udruga nazvana Quo vadis?, što na latinskom znači Kamo ideš?. Udruga ima kapelicu na katu gdje možete usred velegradske vreve naći mir tijekom radnog dana, a u prizemlju vam dežurni redovnik ili redovnica mogu odgovoriti na pitanja, predbilježiti vas ako se želite nakratko povući u mir kojeg samostana ili vam dati obavijesti o rutama drevnih hodočasničkih putova, koje su zadnjih godina postale vrlo popularne među mladima, ne nužno iz vjerskih razloga, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list, koju djelomice prenosimo.
>Zašto su kršćani u Siriji privrežni Basharu al-Assadu i zbog čega se boje “demokracije”?
Uz redovnu tjednu molitvu prve subote nakon Uskrsa organizirali su jednokratnu akciju besplatnog katoličkog tetoviranja – moj skoro prezimenjak, tattoo umjetnik Silas Becks iz Stuttgarta, ekskluzivno će vas potkožno ukrasiti jednostavnim križem, ribom, golubicom s maslinovom grančicom, Kristovim monogramom ili riječima „vjera, nada, ljubav, Beč“. Dakako, tetovaže se apliciraju isključivo na pristojne dijelove tijela, nemojte ni pomisliti što drugo, a i to samo punoljetnima (ponesite legitimaciju).
Predavanje o statusu tetoviranja u kršćanstvu
No to nije sve. U petak popodne prije tetoviranja bit će u bečkoj crkvi sv. Ruprechta održano predavanje o statusu tetoviranja u kršćanstvu – što lebdi između starozavjetne zabrane i pobožne crkvene prakse, od Kopta i bosanskih Hrvata, do velikih njemačkih srednjovjekovnih pokornika i mistika Henrika Seusea i Kristine iz Stommelna koji su se tetovirali. Britanska filmašica i kolumnistica Bidisha Mamata duhovito je primijetila da se u ovom bečkom tetoviranju očituje srž katoličanstva: crkvena služba prije tetoviranja, simboličan blagoslov pribora, teatralnost, iščekivanje, bol i pokora – jedino je sveta voda zamijenjena tintom.
Koliko god s visoka gledali na katoličko tetoviranje, ipak za to imamo mnogo više razumijevanja nego za pastora Daniela Boessenbachera iz crkve Saint Guillaume u Strasbourgu. On je uoči Uskrsa ustupio svoju bogomolju udruzi za baroknu glazbu i izvedbene umjetnosti nazvanoj Passions Croisées, što na francuskom znači „Isprepletene strasti“, i već mu je to mogao biti znak za uzbunu. Program se sastojao od dviju lirskih sekvenci iz djela Giovannija Battiste Pergolesija „Stabat Mater“, namijenjenoga izvedbama na Veliki petak, uz koje je određenu koreografiju na šipki izveo Vincent Grobelny, bivši gimnastičar i francuski prvak u plesu na šipki; pritom je bio gol, s iznimkom neke krpe omotane oko bokova, u aluziji na raspetog Krista.
Kako se obratiti ljudima današnjice koji niti prihvaćaju vjerske sadržaje niti razumiju njezin jezik?
Radi se o dva pokušaja ažuriranja kršćanske poruke za suvremeni svijet, i nije slučajna podudarnost da su oba došla iz germanofonih krajeva, jer Njemačka svojim sinodalnim prijedlozima potresa cijelu Katoličku crkvu: kako se obratiti ljudima današnjice koji niti prihvaćaju vjerske sadržaje niti razumiju njezin jezik?
U Zagrebu, na Trgu bana Jelačića, a sada i na trgovima drugih gradova, imamo nešto treće: povratak tradicionalnim oblicima iskazivanja vjere, poput javne molitve krunice. Ona je autentično katolička, nema zbora da nije, ali kršćanstvo ima mnogo takvih modusa iz svoje duge prošlosti: sveti Šimun Stilit živio je u Siriji u 6. stoljeću čak 37 godina na vrhu stupa; blažena Ozana Kotorska bila je u 16. stoljeću godinama zazidana u sobici od samo par četvornih metara; ovdje spomenuti Henrik Seuse spavao je na čavlima, poput indijskog jogija.
Čini nam se da crkvu, vjeru i molitvu tražimo zbog smirenja, ali baš tu nastaju u zadnje vrijeme najveći neredi. Ples na štangi u crkvi, makar i na baroknu muziku, vjernike potiče da pastoru prijete smrću; javna molitva izaziva ateiste da najvulgarnije vrijeđaju molitelje. Možda su najmudriji baš oni iz udruge Quo vadis? iz Beča – ionako nitko ne zna kamo idemo, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list, koju djelomice prenosimo.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.