Zašto su kršćani u Siriji privrežni Basharu al-Assadu i zbog čega se boje “demokracije”?

siriji
Foto: fah, Preacher lad / wikimedia commons

Novinar Sam Sweeney je nedavno bio u gradu Hassakeh u Siriji, gdje je razgovarao s dvojicom Sirijaca, jednim Kurdom, a drugim sirijskim kršćaninom. U tekstu koji je napisao za National Review govori zašto su mnogobrojne kršćanske zajednice u Siriji privržene i lojalne predsjedniku Bashar Al-Assadu te donosi priču o brojnim tragedijama, progonima i pokušajima genocida koje su preživjele.

Kršćanin je rekao da bi me želio pozvati u svoju kuću, ali nije mogao, budući da živi u dijelu grada pod kontrolom vlade. Prethodno je imao gosta iz druge arapske zemlje, a na vrata mu je odmah pokucala vladina služba sigurnosti pitajući ga tko je gost. Kao američki novinar bez sirijske vize, ne bih bio dobrodošao u dio grada koji drži vlada.

Hassakeh je trenutno podijeljen između većine grada koji potpada pod kontrolu Sirijskih demokratskih snaga predvođenih Kurdima i malog dijela koji potpada pod kontrolu sirijske vlade.) Kurd koji sjedi s nama odmah se nadovezao, rekavši da za dobrobit naroda vlada tako pomno pratila sigurnosnu situaciju. Zato je Sirija bila tako sigurna prije rata. Kršćanin je entuzijastično složio.

>Licemjerni Zapad štiti sve manjine, a ignorira zločine nad kršćanima Sirije i Iraka

>Sirija protiv rezolucije UN-a kojom se osuđuje ruska agresija, Iran i Irak suzdržani

Zavladala je velika nostalgija za iyyam ad-dawlehom, danima kada je vlada bila na vlasti. Čujem to od kršćana, Kurda i Arapa. Iako bih tvrdio da nostalgija dolazi sa zdravom dozom selektivnog gubitka pamćenja o najgorim ponašanjima sirijskog režima, ona ipak nosi očitu istinu: ne znate što imate dok ne nestane.

“Živjeli smo u snu, a sada smo se probudili”, rekao mi je jedan asirski kršćanin u svojim dvadesetima. Iako je očito mnogo onih koji se ne slažu, velik dio Sirijaca s kojima razgovaram premotao bi sat na 2010. kada bi mogli i učinili sve da spriječe početak protesta protiv Assada. Taj je osjećaj najizraženiji među kršćanima, a velik dio te zajednice nikada nije napustio stranu Assadove vlade tijekom sukoba.

Kršćanska privrženost Basharu al-Assadu i njegovom režimu često je pogrešno shvaćena

Kršćanska privrženost Basharu al-Assadu i njegovom režimu često je pogrešno shvaćen aspekt sirijskog građanskog rata. Posebno su katolička i pravoslavna crkva moralno osuđene s mnogih strana zbog svojih veza s Assadovom vladom. Novinarka Idrees Ahmad je tijekom posjeta vatikanske delegacije Damasku u srpnju 2019. tvitala da su “dvije osobe koje se sramote dok se Idlib desetkuje Assadovim bombama kardinal Peter Turkson iz Gane i talijanski kardinal Mario Zenari, [papin] veleposlanik u Siriji.”

Charles Lister, istaknuti komentator Sirije na Bliskoistočnom institutu u Washingtonu, D.C., tvitao je fotografiju istog posjeta uz komentar: “Katolička crkva nikad ne razočara, zar ne? Svi nasmiješeni u Damasku, danas u posjeti Asadu.” Crkve Bliskog istoka bile su još tješnje povezane s Asadom i njegovim režimom. Patrijarsi sirijske pravoslavne, antiohijske (grčke) pravoslavne i melkitske (grčke) katoličke crkve nalaze se u Damasku i svi se redovito pojavljuju nasmiješeni na fotografijama s Asadom.

Najtužniji dan u životu – kada je Hafez al-Assad umro 2000. godine

Bilo bi lako odbaciti odnos crkava s Asadom kao pragmatičan koji se temelji na njihovoj želji da zaštite svoja stada, koja se uglavnom nalaze u područjima pod kontrolom Assadove vlade. Doista, za zapadne kršćane pragmatizam se često čini ključnim čimbenikom u pristupu Asadu. Oni ne vole Assada, ali osjećaju obvezu prema kršćanima u Siriji i stoga nastoje održati odnos s vladom koja je prvenstveno odgovorna za njih i koja ih je u velikoj mjeri zaštitila.

Takvo pragmatično tumačenje, međutim, zanemaruje činjenicu da mnogi sirijski kršćani imaju veliku i iskrenu naklonost prema Asadu i ne vide ga samo kao najmanje lošu opciju. Prijateljica Armenka iz Alepa rekao mi je 2013. da je dan kada je Hafez al-Assad umro 2000. godine bio najtužniji dan u njenom životu.

Ovaj stav je čvrsto ukorijenjen u shvaćanju mnogih kršćana da bilo koja politička alternativa unutar Sirije ne bi donijela pozitivne promjene za kršćane. Kako je istaknula prijateljica iz Armenije, njezini djed i baka preživjeli su genocid nad Armencima i kao siročad došli u Siriju.

Njezin je otac odrastao u siromaštvu, ali u roku od jedne generacije obitelj je obnovila svoje bogatstvo i postala iznimno uspješna. Što više može tražiti zajednica uništena genocidom u svom novom domu? Smatrao sam da je argument uvjerljiv. Manje je uvjerljiva bila njezina tvrdnja da Sirija nije diktatura jer ona sama nikada nije bila spriječena da kaže nešto što je htjela reći.

Specifična zagonetka prati napredak demokracije na Bliskom istoku

Specifična zagonetka prati napredak demokracije na Bliskom istoku: mnogi ljudi u regiji ne vide demokraciju kao održivu u svom društvu. Taj je osjećaj osobito raširen u sirijskoj kršćanskoj zajednici, ali sigurno nije jedinstven za kršćane. Možete li nametnuti sustav koji bi trebao dati vlast ljudima ako oni tu moć ne žele?

Nedavno sam se vozio s kršćaninom na sjeveroistoku Sirije kada nas je čovjek koji je vozio motocikl presjekao. U terencu nismo bili u opasnosti, ali muškarac i njegova žena i dojenče na motociklu sigurno jesu. Činilo se da nije ni primijetio da smo gotovo zdrobili njega i njegovu obitelj. “I ti ljudi žele slobodu?” moj suputnik se nasmijao. “Kada Arapi kažu da žele slobodu, misle na kaos.”

Čuo sam varijacije na ovu temu bezbroj puta. Većina vijesti o prosvjedima protiv Assadove vlade promašila je ovaj značajan segment stanovništva, oprezne pristaše režima koji su se bojali alternative više nego što su se ikada bojali vlade.

Iako je taj osjećaj porastao tijekom posljednjeg desetljeća građanskog rata, on je svakako bio prisutan i prije rata. U lipnju 2010., prije nego što se uopće pomislilo na arapsko proljeće, Reuters je izvijestio o kršćanima u Siriji koji su bili zabrinuti zbog razvoja događaja u susjednim arapskim zemljama. Naslov članka sažeo je osjećaj:

“Kršćani na Siriju gledaju kao na utočište u nestabilnoj regiji.” Njihov najgori strah, da će kaos koji je tada počeo zavladati regijom, doći u Siriju, se ostvario. Sukob je vjerojatno zauvijek okončao prisutnost kršćana u određenim dijelovima Sirije, posebice onima koji su bili pod ISIS-om ili oporbe i turske kontrole. Drugdje su stope migracija naglo porasle, ugrožavajući dugoročnu održivost kršćanske zajednice.

Važno je razumjeti povijest zajednice u regiji, kako dalju, tako i noviju

Da bi se razumjela privrženost kršćana Assadovom režimu, važno je razumjeti povijest zajednice u regiji, kako dalju, tako i noviju. Mnogi kršćani misle da je muslimansko društvo u cjelini neprijateljsko prema njima i da je stoga sigurnost i stabilnost na prvom mjestu. Slično, vjeruju da kršćani imaju male realne šanse za dobivanje političke moći u islamskom društvu i da demokratski sustav stoga ne bi nužno pomogao kršćanima.

Kršćanski pristaše sirijske revolucije, pokušavajući potkopati potporu svoje zajednice Assadovom režimu, istaknuli su da postojeći sirijski ustav – navodno sekularni bedem protiv islamističke dominacije – sprječava nemuslimana da postane predsjednik. Većina kršćana odgovorila bi očitom istinom: demokratski sustav bi vjerojatno smanjio, a ne povećao vjerojatnost kršćanskog vođe u Siriji.

Kada je islam stigao u Siriju u sedmom stoljeću, kršćanskoj političkoj moći došao je nagli kraj, pojavivši se samo nakratko u križarskim državama (kojima su upravljali europski, a ne bliskoistočni kršćani).

Pod islamom, bogatstvo kršćanstva je opadalo. Islam je kršćanima, zajedno sa Židovima, dodijelio zaštitni status poznat kao “dhimmitude” (od dhimmiyyah na arapskom). Bila je to zaštita u zamjenu za lojalnost. Prema današnjim standardima, rekli bismo da su tretirani kao građani drugog reda. Od njih se nije očekivalo da vode džihad protiv islamskih neprijatelja. Umjesto toga, plaćali su porez, džizju, te im je – u teoriji – dodijeljena zaštita od strane islamskog kalifata.

U praksi je njihov status najviše ovisio o unutarnjoj i vanjskoj političkoj dinamici. Nije postojala koncepcija građanstva kako ga danas shvaćamo, niti prava i odgovornosti koje s njim dolaze. Umjesto toga, postojala je samo moć i odanost, a kršćani se nikada nisu nadali moći, pa je odanost bila njihova jedina opcija.

Osmansko carstvo – nada za napredak, a onda genocid

U kasnom Osmanskom Carstvu činilo se da bi se situacija mogla promijeniti. Niz reformi doveo je do donošenja ustava koji je regulirao poslove carstva, koji je stupio na snagu 1876. Ustav je bio veliki korak naprijed za kršćane u Osmanskom Carstvu, dajući im gotovo jednak status kao građani. “Svi podanici Carstva nazivaju se ‘Osmanima’, bez razlike, koju god vjeru ispovijedali”, piše u ustavu. Iako je islam još uvijek definirao kao službenu religiju Carstva, afirmirao je princip slobode vjere, navodeći da će “država štititi slobodno ispovijedanje vjera koje se ispovijedaju u Carstvu”.

Bilo bi primamljivo vidjeti ovo kao korak u pravom smjeru, ali pomak prema nacionalnom carstvu, a ne religijskom, na kraju je doveo do genocida nad Armencima (koji je također bio usmjeren na druge, nearmenske kršćane), što je zapravo okončalo prisutnost kršćana u današnjoj Turskoj. Mnogi su kršćani iz tog iskustva naučili vrijednu lekciju: obećanja o političkim promjenama i jednakosti vjerojatno neće poboljšati situaciju u njihovoj zajednici.

Kršćanska zajednica u Siriji u biti se sastoji od dvije skupine

Kršćanska zajednica u Siriji u biti se sastoji od dvije skupine. Prve, u kojoj se većina identificira kao etničkim Arapima, nastanjuju zapadni dio zemlje, u gradovima kao što su Damask, Homs, Latakia i Aleppo. Ti kršćani su prvenstveno grčki pravoslavci i katolici, a njihova povijest u Siriji je duga.

Nakon genocida u Turskoj, sirijsku kršćansku zajednicu proširila je druga skupina, pridošlice koji su bježali od osmanske vlade i kurdskih plemena koja su uglavnom izvršila genocid. Ti su kršćani govorili armenski, turski, kurdski, sirijski, a u nekim slučajevima i arapski.

Pripadali su armenskoj pravoslavnoj, armensko-katoličkoj, sirijsko-pravoslavnoj, sirijsko-katoličkoj i kaldejskoj katoličkoj crkvi te Asirskoj crkvi Istoka. U nekim slučajevima pridružili su se postojećoj kršćanskoj zajednici u zapadnom dijelu zemlje, posebice u gradu Aleppu, ali je veliki broj njih otišao na sjeveroistok Sirije, poznat kao regija Jazeera. Francuska vlada, zadužena za Siriju nakon Prvog svjetskog rata, dala im je zemlju i privilegije, a kršćani su postali okosnica gradova kao što su Qamishli i Hassakeh.

Sjećanje na genocid, pogoršano odbijanjem Turske da ga prizna, ostaje duboko ukorijenjeno u armenskoj, sirijskoj i asirskoj zajednici u Siriji. Postali su krajnje sumnjičavi prema autsajderima i bliski, u mnogim slučajevima i dalje govore sirijski i armenski jezik koji su koristili u Turskoj. Uloga kurdskih plemena u provođenju genocida također je stvorila raširenu sumnju kršćana prema Kurdima, pomažući da se kršćani na sjeveroistoku poguraju prema Assadovoj vladi. Kršćani koji su podržavali Sirijske demokratske snage predvođene Kurdima uvelike su se borili da uvjere svoju braću da prevladaju ovu povijesnu sumnju.

Osim toga, grčki pravoslavci i katolici koji govore arapski dugo se sjećaju antikršćanskog nasilja poput onoga što se dogodilo 1860., kada se sektaški sukob u Mount Libanonu prelio u Damask. Kako su napetosti eskalirale, osmanske trupe povukle su se iz kršćanskih četvrti starog grada Damaska, dopuštajući muslimanskoj rulji da uništi sve crkve u susjedstvu i ubije najmanje 5000 od 22.000 kršćana koji su tada tamo živjeli.

To je ostavilo kršćane u regiji s trajnom sumnjom prema svojim muslimanskim susjedima, iako je manje snažno od one koju potiču sjećanja na genocid u Turskoj.

Assad je kršćanima ponudio isti dogovor koji su islamski vođe nudili u prošlosti

U svjetlu ove povijesti, kršćanska vezanost za vladu Bashara al-Assada može se bolje razumjeti. Assad je kršćanima ponudio isti dogovor koji su islamski vođe nudili u prošlosti – naime, zaštitu u zamjenu za lojalnost. Za većinu sirijskih kršćana ovo je bila bolja pogodba od bilo kakvih obećanja o jednakim pravima, za koja ne bi očekivali da će biti ispoštovana. Godine 2019. intervjuirao sam kršćanina iz grada Raqqe, koji je postao de facto glavni grad ISIS-a kada je skupina kontrolirala velike dijelove sjeveroistoka Sirije. Pitao sam ga je li iznenađen što je grupa uspjela zauzeti grad.

Rekao mi je da nije iznenađen i da su ljudi u gradu čekali, očekujući da grupa poput ISIS-a pokaže svoje pravo lice. Slažete se ili ne, ova percepcija je uvelike potaknula kršćansku privrženost Asadu.

Neki kršćani su odbacili ideju da je sudbina njihove zajednice neodvojivo povezana sa sudbinom Assadovog režima. Neki, poput Michela Kila, bili su istaknuti u oporbenom pokretu prije 2011., a drugi su se istaknuli tijekom revolucije. Ti su pojedinci, međutim, uglavnom ostali na periferiji svoje zajednice.

Još jedan anti-Assadov pokret dobio je na snazi ​​unutar kršćanske zajednice na sjeveroistoku – naime, različite kršćanske stranke povezane sa Sirijskim demokratskim snagama koje predvode Kurdi i koje podržava Amerika. Privlačnost ovog pokreta prvenstveno je rezultat jedinstvenog sastava kršćanske zajednice na sjeveroistoku zemlje. U većem dijelu Sirije kršćani se identificiraju kao etnički Arapi i govore arapski kao svoj primarni jezik. Na sjeveroistoku, međutim, sirijski i asirski kršćani koriste kaos od 2011. kako bi potvrdili svoj nearapski identitet. Osobito je stranka Sirijske unije stekla legitimnu podršku naroda.

Sirijske demokratske snage koje podržavaju SAD

Srž njihovog pokreta je odbacivanje nacionalističke ideologije vladajuće Baath stranke, koja tvrdi da je arapski identitet jedini etnički identitet Sirije. Usklađivanje s kurdskim pokretom pomoglo je sirijskom i asirskom narodu regije koji govore aramejski da se oslobode arapsko-nacionalističke ideologije koja ih je odbacila kao poseban narod s jedinstvenom poviješću i etničkim identitetom.

Korupcija i sektaštvo unutar Autonomne uprave, koja upravlja područjima pod kontrolom Sirijskih demokratskih snaga koje podržavaju SAD, nisu pomogle nastojanju da se prevlada sumnja kršćana u pokret.

Priča o Farisu al-Khouryju daje dobar sažetak političkih perspektiva sirijske kršćanske zajednice u modernom dobu. Al-Khoury je postao premijer 1944., dok je francuski mandat još bio na snazi ​​tijekom Drugog svjetskog rata. On je kršćanin najvišeg ranga u modernoj političkoj povijesti Sirije. Međutim, čak i u njegovo vrijeme bilo je poznato da njegovo kršćansko porijeklo ograničava njegov uspon.

Citat koji se pripisuje palestinskom piscu Mohammadu Aliju al-Taheru, možda apokrif, jer ga mogu pronaći samo iz druge ruke, kaže da, da je al-Khouryjevo prezime bilo “al-Joury” ili “al-Houry”, on bi bio predsjednik Sirije . Šala se oslanja na činjenicu da u arapskom jeziku slova kh, j i h imaju isti oblik, ali kh ima točku iznad, j a točku ispod, a h nema točku. “Khoury”, što na arapskom znači svećenik, jedno je od najčešćih kršćanskih obiteljskih imena na Levantu. Da je njegovo ime imalo točku ispod, ili ne, možda bi ga zamijenili za muslimana i njegov politički uspon bio bi osiguran.

Ustavna zabrana nemuslimanskog predsjednika samo odražava stavove velikog dijela stanovništva prema kršćanima. Nekoliko kršćana uvidjelo je izglede za promjenu u Siriji i pridružilo se protestnom pokretu protiv Assada 2011. Veći broj vidi izglede za pozitivnu promjenu na sjeveroistoku i bacio se u koštac s tamošnjim kurdskim pokretom, nadajući se da će političko otvaranje je moguće jer su nearapski narodi u regiji priznati.

Za većinu sirijskih kršćana Assad ostaje poželjna opcija

Za većinu sirijskih kršćana, međutim, Assad ostaje poželjna opcija. Mnogi imaju istinsku ljubav prema čovjeku, dok se drugi jednostavno boje nepoznatog ili prepoznaju nesretnu stvarnost da je on za njihovu zajednicu možda manje od dva zla. Budući da je Assad počinio zločine protiv vlastitog naroda, vezanost kršćana za njega zbunila je mnoge. Međutim, ne treba se složiti s njihovim političkim izborom da bi se shvatilo da njihova privrženost nije nastala u vakuumu.

Ako proteklih deset godina rata nije bilo dovoljno da poljulja njihovu potporu Asadu, čini se malo vjerojatnim da će se to promijeniti jer Assad konsolidira svoju pobjedu i želi se ponovno pojaviti na međunarodnoj sceni. Njegova zaštita kršćanske zajednice zasigurno će biti veliki dio njegovog slučaja za ponovno prihvaćanje, i nema sumnje da će biti mnogo sirijskih kršćana spremnih pomoći mu da tvrdi da bi političkoj izolaciji Sirije trebao doći kraj.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/National Review

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.