O svetom Josipu, zaručniku Blažene Djevice Marije, Isusovom poočimu i zaštitniku hrvatskog naroda, pisali smo na njegov spomendan 19. ožujka.
Danas ga s radošću u srcu slavimo kao zaštitnika rada i radnika.
Blagdan svetoga Josipa Radnika uveo je 1955. u crkvenu godinu papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja na dan „koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik“.
„Druga internacionala“, međunarodna udruga radnika, odlučila je 1889. da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdao je svoju encikliku o svetom Josipu, kojom je radnike i sve ljude skromnih životnih prilika uputio na svetog Josipa kao uzor i primjer za nasljedovanje.
Sveto pismo samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje i to u Matejevu evanđelju, gdje se opisuje Isusov povratak u Nazaret. “Dođe u svoj zavičaj te je tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: ‘Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin'” (Mt 13,54).
Uvođenjem blagdana svetog Josipa Radnika Crkva želi iskazati posebno poštovanje prema radu jer svojim radom kršćanin „pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli“. Josipov svakidašnji rad svjedoči naime o spremnosti služenja u vjernoj poslušnosti tajni utjelovljenja Sina Božjega i djela otkupljenja. To treba biti smisao rada i svakoga kršćanskoga djelatnika.
Svaki radnik treba težiti da njegov posao postane apostolska služba i suradnja s Kristom na djelu spasenja. U tom slučaju svakidašnji rad, stavljen u službu spasenja, poprima božanske razmjere.
Posebno je zanimljivo da hrvatska riječ ‘radost’ ima korijen u riječi ‘rad’. Apostol Pavao u svojoj Poslanici Galaćanima naziva radost jednim od prvih plodova Duha Svetoga uz ljubav i mir, a blaženi Alojzije Stepinac smatra rad pravom radošću jer je to u obliku pokore i predanja vlastitog rada Bogu sredstvo pokore i posvećenja čovjeka koji imao smisao spasa ljudske duše.
Tekst se nastavlja ispod oglasa