Dr. Begonja: Kako je moguće da talijanski fašisti sudjeluju u antifašističkome ustanku?

Izvor: commons.wikimedia.org

Svake godine tijekom mjeseca srpnja započinje u Republici Hrvatskoj rasprava u svezi događaja u Srbu od 27. srpnja 1941. godine. Naime, činjenično dileme zapravo i ne bi trebalo biti, ali ipak u Hrvatskoj prevladavajuće predrasude i ideološki dogmatizam kod pojedinaca ne dopuštaju da se problematika postavi na svoje pravo mjesto i na taj način konačno arhivira.

Upravo iz tih razloga potpuno poznati i nedvojbeni slijed događaja uporno se pokušava prikazati u drugačijem svijetlu, prikrivajući činjenice i pritom projicirajući nametano dominantnu ideološku matricu, piše dr. sc Zlatko Begonja čiji povijesni pregled tih događaja donosimo u nekoliko nastavaka.

> Dr. Begonja: Dokad će Hrvatska trpjeti Pupovčeve, Mesićeve i Goldsteinove laži (1.)

> Dr. Begonja: U Srbu su 27. srpnja 1941. četnici, komunisti i talijanski fašisti počinili genocid nad Hrvatima (2.)

Stevo Rađenović odabrao Srb kao sjedište djelovanja

Niko Novaković-Longo nastavio je djelovati s istih političkih pozicija i u početnom ratnom razdoblju 1941., i to, dakako, posebno aktivno od trenutka uspostave NDH. U takvim je okolnostima, s glavnim ciljem ostvarenja svojih ključnih političkih težnji izraženih još iz razdoblja uspostave Banovine Hrvatske, sada bio predvodnik prikupljanja novih srpskih potpisa sa zahtjevom upućenim talijanskoj vladi, da se hrvatski krajevi u kojima živi srpsko pučanstvo, u cijelosti pripoje Italiji. Takvu je inicijativu pokretao na osnovi navodno prikupljenih potpisa ‘100 hiljada Srba Dalmacije i Like’, te ih prosljeđivao predstavnicima talijanskih fašističkih vlasti tijekom svibnja 1941. najprije u Zadru, a potom i u Splitu.

Na prostoru Like istu je takvu političku akciju provodio Stevo Rađenović, koji je za središte svoga djelovanja odabrao mjesto Srb. Navedenom dvojcu u ovakvim političkim inicijativama aktivnu su potporu pružali Boško Desnica, Vladan Desnica, Vaso Miljuš, Petar Knežević, Tode Novaković, zatim pravoslavni svećenici Ilija Zečević, Sergije Urukalo, arhimandrit Bukurović, Petar Stojsavljević i ostali.

Među Srbima prevladavajuće političko ozračje usmjereno u pravcu ostvarenja postojeće težnje za otkidanjem dijela hrvatskog teritorija, te usporedo s time inicijative pojedinih komunista o nametanju uvezenih revolucionarnih aktivnosti, i sve to uz tadašnju vojno-političku potporu talijanskih fašista, presudno su utjecali na pokretanje srpske oružane pobune.

Dakako, mora se priznati kako je i tada vidno pogrješna režimska politika NDH prema Srbima bitno utjecala na tijek događaja što su slijedili. Naime, četnici i mali broj komunista s toga područja, podudarajući se u glavnom zajedničkom političkom cilju slamanja NDH, pokrenuli su akcije koje su za posljedicu imale stradanje golemog broja nevinih hrvatskih žrtava.

Tako je u svojim osvrtima na promatrani tijek zbivanja jedan od suvremenika, komunistički aktivist Gojko Polovina, pored ostaloga, naveo kako su 27. srpnja 1941., u ranim jutarnjim satima, on i dvojica njegovih prijatelja primili vijest da se u okolici Drvara vodi oružana bitka.

To je saznanje prema njegovoj tvrdnji, izravno utjecalo na njihovu odluku o prekidu nastavka puta prema Drvaru i zaustavljanju u zaseoku Zavlaka smještenom nedaleko od željezničke postaje Lička Kaldrma, a koji se nalazio na uskotračnoj pruzi Drvar – Knin. U nastavku Polovina tvrdi kako su u takvim okolnostima zapovjedili početak oružane borbe, te o tom postupku porukom upoznali istomišljenike u Drvaru.

Nadalje, u svojim sjećanjima priznaje i to kako ga je ozbiljno zabrinjavala činjenica o početku borbenih aktivnosti ‘bez prethodnog odobrenja CK’. U tom smislu naveo je i pristigli prigovor Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju, iz kojega je bilo vidljivo protivljenje takvu razvoju događaja u Lici. Napominje kako je u dostavljenom prosvjedu Oblasnog komiteta navedeno da je Polovina ‘zloupotrebio svoj položaj i stavio se u ime Partije na čelo srpskih nacionalista, u stvari četnika, u njihovom šovinističkom obračunu sa ustašama, i to sve pod, izgovorom spašavanja srpskog naroda od ustaškog pokolja’.

Gojko Polovina odbio strijeljati Đoku Jovanovića

Nekoliko dana kasnije, kada je ova oružana pobuna dostigla šire razmjere, iz Knina je tzv. Štabu gerilskih odreda stigao poziv za sudjelovanjem na ‘savetovanju Srba Like i severne Dalmacije’, koji se pripremao u dogovoru s talijanskim vojnim predstavnicima, te se trebao održati 11. kolovoza 1941. u mjestu Otrić (na željezničkoj postaji Zrmanja). Prema navodu Polovine, tzv. Štab gerilskih odreda je, bez konzultacija s višim partijskim instancijama, u Otrić na dogovoreno savjetovanje poslao Boška Rašetu i Đoku Jovanića.

Zaključci s održanog savjetovanja bili su svedeni na to kako će se narod ‘u srpskim autonomnim općinama’ boriti protiv komunista i svih onih koji bi pokušali napasti talijanske oružane postrojbe. U međuvremenu, nakon što je saznao za tako postignute dogovore, član i za to područje određeni predstavnik CK KPJ i CK KPH Marko Orešković, prema tvrdnji Polovine, kazao je kako nema drugih mogućnosti nego da u ime CK KPH osudi Đoku Jovanića na smrt.

Pritom je odredio Polovinu da formira sud koji bi trebao izreći kaznu i strijeljati Đoku Jovanića. Dobiveni zahtjev Polovina je odbio izvršiti uz obrazloženje da bi to bio ‘težak udarac za ustanak srpskog naroda cele Like’, premda se i kasnije od strane CK KPH ustrajavalo na provedbi takve kazne.

O navedenim zbivanjima svjedočanstvo je iznio i Đoko Jovanić, drugi suvremenik koji je u tom pogledu znakovito zabilježio kako na početku ovih događaja nije postojala orijentacija na narodnooslobodilačku borbu i partizansko ratovanje. Kazao je i to kako je oružani prepad na mjesto Srb izveden 27. srpnja nešto poslije 13 sati. Prema njegovoj tvrdnji proveli su ga ‘ustanici bosanskih sela Begluka, Bosanskih Osredaka i Krčkog brda, te gerilski odred Neteke s ustanicima iz Srba (iz logora u Bogutovcu)’.

Prema njegovu svjedočenju spomenute snage brojile su oko 150-200 naoružanih osoba. Napomenuo je i to kako se ustaška vlast sa svega 4-5 ljudi povukla u nepoznatom pravcu. Naravno da su ovaj događaj slijedile i druge oružane aktivnosti.

Sva zbivanja bila su opterećena i međusobnim verbalnim sukobljavanjima većine deklariranih četnika i malobrojnih komunista, upravo zato što su jedni i drugi težili ostvarenju vojno-političke dominacije nad pokrenutom oružanom pobunom. Pod takvim okolnostima isključivo četnički orijentirani pojedinci poput Pajice Omčikusa, Miloša Torbice, Ise Lukića, Steve Rađenovića, Jove Keče i ostalih, ustrajavali su na zahtjevu za poštivanjem ranije postignutih dogovora s Talijanima u Benkovcu od 23. srpnja 1941. godine.

Naime, prema njima su se kninsko i gračačko područje, sada uz dodatak i donjolapačkog, trebali naći u sklopu anektiranoga talijanskog teritorija. Takva su politička stajališta nailazila na apsolutno odobravanje srpskoga stanovništva u spomenutim krajevima, što je za posljedicu imalo njihovo potpuno opiranje bilo kakvu sukobu s talijanskim fašističkim postrojbama.

U nastavku Đoko Jovanić tvrdi kako je kod srpskoga pučanstva na osnovu uspostavljenog ozračja bitno prevladala četnička politička orijentacija. Usporedo s time, prema njegovu navodu, uslijedili su i talijanski pozivi za održavanjem pregovora 11. kolovoza 1941. u mjestu Otrić pa je zbog toga dan ranije, 10. kolovoza, u Donjem Lapcu na inicijativu Polovine održan sastanak tzv. Štaba gerilskih odreda za D. Lapac i Srb.

Tu je odlučeno kako će na predviđene pregovore krenuti Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić i Boško Rašeta. Međutim, nakon što su istoga dana odabrani pregovarači došli u Srb, tamo je na izričito traženje okupljenoga srpskog stanovništva ustanovljena nova pregovaračka skupina u sastavu: Stevo Rađenović, Boško Rašeta, Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić i Miloš Torbica.

Odatle proizlazi da su se izaslanstvu određenom po tzv. Štabu gerilskih odreda naknadno pridružili u zajedničkom poslu nesporno četnički orijentirani Stevo Rađenović i Miloš Torbica. Dogovoreni sastanak održao se u Otriću 11. kolovoza i na njemu su doneseni ranije spomenuti zaključci.

Nakon toga, Đoko Jovanić tvrdi kako je pozvan 13. kolovoza u Drvar gdje je podnio izvješće Marku Oreškoviću, koji je takve razgovore osudio i tretirao popuštanjem fašističkom pritisku, te da će u tom smislu tražiti odgovornost za sudionike razgovora.

(nastavlja se)

* Piše: dr. sc. Zlatko Begonja, zaposlenik je Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru i zaposlenik je Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru od rujna 2004., te se od 2009. nalazi na mjestu upravitelja. Član je uredništva i tehnički urednik znanstvenog časopisa Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru.
* Izvor teksta: Hrvatski tjednik

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr