Svake godine tijekom mjeseca srpnja započinje u Republici Hrvatskoj rasprava u svezi događaja u Srbu od 27. srpnja 1941. godine. Naime, činjenično dileme zapravo i ne bi trebalo biti, ali ipak u Hrvatskoj prevladavajuće predrasude i ideološki dogmatizam kod pojedinaca ne dopuštaju da se problematika postavi na svoje pravo mjesto i na taj način konačno arhivira.
Upravo iz tih razloga potpuno poznati i nedvojbeni slijed događaja uporno se pokušava prikazati u drugačijem svijetlu, prikrivajući činjenice i pritom projicirajući nametano dominantnu ideološku matricu, piše dr. sc Zlatko Begonja čiji povijesni pregled tih događaja donosimo u nekoliko nastavaka.
Jednostavno rečeno, četnička pobuna, potpomognuta manjim brojem komunista i uz značajnu, ali i znakovitu talijansku fašističku vojnu pomoć, proglašava se antifašističkim ustankom, premda su u njemu neupitno sudjelovali i talijanski fašisti. No međutim, zanemarujući i tu činjenicu, pobornici proglašavanja antifašističkog ustanka drže se tvrdnje da je događaj nastao kao reakcija na prethodno počinjena zločinstva od strane „fašističkih slugu, ustaša“.
Nadalje, u tome kontekstu čak se i ne skriva činjenica da su u događaju predvodnici bili četnici, ali što je napose zanimljivo, takvi se tretiraju kao srpski seljaci koji su pokrenuli nacionalno-oslobodilačku borbu protiv fašizma. Slijedom navedenoga proizlazi da su i četnici bili zapravo krilo antifašističkoga pokreta, što bi onda značilo da su uz onaj partizanski sačinjavali cjelinu otpora prema fašističkim snagama.
Takav pojednostavljen i nekritički pristup izravno potpomaže afirmaciji ideje o rehabilitaciji četništva, i stoga hrvatsko društvo svjesno dovodi u pomućeno stanje, zbog čega se nameće i pritom olako prihvaća dobro smišljena teza o potrebi prestanka vraćanja u prošlost i okretanja k budućnosti. U konkretnome slučaju to bi značilo olako pristajanje na kristalizaciju laži i falsifikata.
I zato držim da poglavito dijelovi hrvatskih političkih elita, koji svjesno ili nesvjesno podupiru takvu kristalizaciju, nastoje zapravo primarno zadržati ideološki nadzor nad društvom, i to bez obzira što takvim postupanjima idu u prilog promicanim srbijanskim težnjama o drugačijoj percepciji četničkoga pokreta, čime za budućnost stvaraju podlogu za nastavak razmirica i ukupnog društvenog nespokoja.
Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) od 10. travnja 1941. nastupile su pretpostavke prema kojima su protivnici opstanka bilo kakvog oblika hrvatske države mogli započeti s inicijativama njezina potpunoga vojnog i političkog slamanja. Pritom valja naglasiti kako je u tim trenutcima bila od posebnog značaja i činjenica egzistiranja tada aktualnog prijateljskoga vojno-političkog pakta između nacističke Njemačke i komunističko-staljinističkoga Sovjetskog Saveza.
U konkretnom slučaju takav je znakovito usmjeravao ponašanje malobrojnih jugoslavenskih, odnosno hrvatskih komunista, koji su s obzirom na status u partijskoj hijerarhiji bili relativno pasivni promatrači ukupnih zbivanja. Glavni razlog tome nalazio se u naravi funkcioniranja komunističkih organizacija, što je u zadanim okolnostima podrazumijevalo apsolutnu podređenost i bespogovornu poslušnost sovjetskome komunističkom bastionu Moskvi. Upravo iz tih razloga nije bilo realno očekivati poduzimanje bilo kakvih lokalnih komunističkih akcija bez prethodnih posebnih dopuštenja glavnog središta partijske moći.
Formiranje NDH u tijeku rata za mnoge je aktivne vojne i političke čimbenike na determiniranom prostoru bila prevelika smetnja procesu ostvarenja njihovih strateških ciljeva, zbog čega takvi nisu mogli trajnije ostati u stanju mirovanja. Unutar tog okvira nalazili su se komunisti, četnici i talijanski fašisti.
Premda su svi oni svojim zasebnim političkim orijentacijama bili međusobno oprečni, ipak je u navedenom početnom razdoblju prevladao njihov zajednički cilj prepoznatljiv sustavnim radom protiv NDH, i to dakako ne samo i isključivo protiv njezina režima.
Uloga Marka Oreškovića i Vece Holjevca
Komunisti su u koncepcijskom pogledu smatrali kako postojanje bilo kakva oblika samostalne i suverene Hrvatske izravno onemogućuje opstanak jugoslavenske zajednice, pa shodno tome i one buduće države koja se prema njihovoj projekciji trebala ustanoviti s potpuno drukčijim političkim poretkom.
S druge strane, četnici su držali potrebitim koristiti se svim sredstvima za očuvanje i nastavak politike predratne monarhističke Jugoslavije, pritom uz izraženu težnju konačnog ostvarenja velikosrpskih hegemonističkih ciljeva isključivo na štetu Hrvata i Hrvatske.
Treći u takvu nizu, talijanski fašisti, posebice su nalazili zajedničkog interesa u suradnji s četnicima i to u onom pogledu koji je podrazumijevao onemogućavanje svakog oblika stabilnog funkcioniranja NDH. Naime, prema fašističkom shvaćanju hrvatska država bila je ključna zaprjeka realizaciji širenja njihova imperijalnog utjecaja dublje u unutrašnjost teritorija na istočnojadranskoj obali, zbog čega je onda zajedno sa svojim partnerima trebalo sustavno djelovati na njezinoj destabilizaciji.
Sve tri navedene opcije imale su dakle nedvojbeni zajednički interes u početcima oružanog sukoba na području dotadašnje Kraljevine Jugoslavije pa su shodno tome u različitim okolnostima, a na osnovi svrsishodnih principa, međusobno djelomično surađivali. To se odnosilo na prvotnu izrazito plodnu suradnju četnika i talijanskih fašista, odnosno jednako tako četnika i komunista, koji su takvim postupanjima praktično potvrđivali svoje ranije predočene nakane.
Naravno, ukupnosti cijele situacije u svojim je razmjerima pogodovala i tada vidno pogrješna, zapravo neodgovorna i bespotrebno nasilna politika koju je režim NDH provodio prema srpskom pučanstvu u Hrvatskoj.
U slijedu navedenoga, vrijedi ipak zabilježiti i činjenicu kako su se u početnom ratnom razdoblju spomenuti akteri koristili raznim oblicima promidžbeno-taktičke naravi.
Takva njihova motivacija poglavito je proizlazila iz potrebe pridobivanja lokalnog pučanstva za svoju političku, odnosno vojnu opciju. U tom kontekstu mogu se primjerice promatrati i postupci hrvatskog komunista Marka Oreškovića, zvanog Španac, koji je po Lici tada obilazio srpska sela sa zastrašujućim riječima: ‘Bježite, braćo Srbi, dolaze ustaše sve će vas poklati’.
Na isti način postupao je i njegov ideološki sudrug Veco Holjevac. Takvim su promidžbenim aktivnostima, uz činjenicu da su pritom namjerno skrivali svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost, izravno poticali srpski narod na oružanu pobunu.
Principom obmane, lažno se predstavljajući kao Srbi pokušali su postići punu vjerodostojnost onoga što su govorili. Međutim, kada su naknadno ipak prepoznati, odnosno kada se spoznalo da su Orešković i Holjevac zapravo Hrvati, žurno su u njihovu zaštitu sročene pjesmice koje su tada pjevane Likom i Kordunom.
Tako se o Marku Oreškoviću pjevalo:
‘Naš je Marko hrvatskoga roda/Al je majka srpskoga naroda/Svakog onog požalila majka/Tko ne žali Orešković Marka’. Jednako tako pjevalo se o Veci Holjevcu, političkom komesaru ‘Prvog hrvatskog korpusa’ u Kordunu: ‘Druže Veco, hrvatskoga roda/Ti si vođa srpskoga naroda’.
(nastavlja se)
* Piše: dr. sc. Zlatko Begonja, zaposlenik je Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru i zaposlenik je Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru od rujna 2004., te se od 2009. nalazi na mjestu upravitelja. Član je uredništva i tehnički urednik znanstvenog časopisa Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru.
* Izvor teksta: Hrvatski tjednik
